Vukovar i Maksimir

Trafika Predraga Lucića

Predrag Lucić

Foto Nenad REBERŠAK

Foto Nenad REBERŠAK

 Objašnjava li nam njegovu novojutarnju prezentaciju ono što je on sam prije nekoliko mjeseci kazao novinarima poslanim na maksimirsku press-konferenciju: »Ti vaši šefovi imaju zadatak da unište hrvatsko tkivo, njihova je misija da vam isperu mozak i da vas gurnu na teren da ubijete hrvatskog čovjeka«? 

Kakva li nas tek morbidarija s Ovčare čeka u sutrašnjim novinama? Najava izgradnje paintball & adrenalin centra s posebno povoljnim cijenama za školske ekskurzije i izlete dragovoljačkih udruga: 100 kuglica za 90 kuna, 300 za 160, a 500 kuglica za nevjerojatnih 200 kuna? Polaganje kamena-temeljca za airsoft-poligon, namijenjen razonodi onih što su prerasli paintball i žele se igrati oružjem koje vjernije nalikuje stvarnom? Ili maketa kulturno-zabavnog centra u čijoj će ponudi biti i ubrzani tečaj tamburice, i radionica kreativnog pisanja domoljubne lirike, i turbofolk akademija?  

Ništa nas više u ovoj zemlji pošemerene stvarnosti ne bi trebalo začuditi ili zaprepastiti, pa tako ni to što su se liku poput Zdravka Mamića – hodajućem simbolu prostačkog i nasilničkog odnosa prema novinarima – otvorile stranice »Jutarnjeg lista« da na njima napravi svoj javni face-lifting. U listu čijeg je urednika Davora Butkovića prije nepunih pola godine nazivao »moralnom nakazom koju bi zbog estetskog izgleda trebalo maknuti iz čovječanstva« i »nabiguzicom sa oks nogama, sa neprirodnim oblikom guzice i tijela«, Mamić je predstavljen kao dobrodušni miljenik javnosti koji – unatoč tome što mu se, kako sam kaže, zgadila medijska pozornost koju izaziva i što se zaklinje kako bi htio da svoje ime ili sliku više nikada ne vidi u novinama – i dalje nalazi vremena za novinare, jer »ne može odbijati ljude« i »mora služiti svom narodu, svojim navijačima«. 


 Dinamov boss je dobio i iskoristio priliku da izreklamira vlastitu obljubljenost u širokim narodnim masama (»Ne znam postoji li itko u ovoj državi koga ljudi vole više od mene.«), da se prezentira kao šarmantni radoholičar (»Mislim da ne postoji čovjek u Hrvatskoj koji radi više od mene.«), fanatični zaljubljenik u klub čije su tribine njegovom zaslugom godinama zjapile prazne (»Ja sam najveći navijač Dinama.«) i nenadmašni filantrop (»Cijeli dan skupljam probleme drugih ljudi. I oni ih mogu smatrati riješenima.«). Dobio je Mamić i iskoristio priliku da otkrije kako su svi njegovi ispadi savršeno kontrolirani i kako se on tih ispada nikada ne bi odrekao. Jedino mu je žao zbog psovki i rado bi on njih izbacio, ali… »Ali i kad bih to napravio, svi bi mi se rugali, jer ne bi razumjeli.« 


 Otkud, dakle, takav strogo kontrolirani prostak kakav je Zdravko Mamić u novinama gdje mu je mjesto koliko i lunaparku na Ovčari? I objašnjava li nam njegovu novojutarnju prezentaciju ono što je on sam prije nekoliko mjeseci kazao novinarima poslanim na maksimirsku press-konferenciju: »Ti vaši šefovi imaju zadatak da unište hrvatsko tkivo, njihova je misija da vam isperu mozak i da vas gurnu na teren da ubijete hrvatskog čovjeka.«? Pa kad se trguje masovnom grobnicom, zašto ne bi i masovnom groznicom?




više vijesti