Jesu li Tanja Šimundić Bendić i njezini kolege, fotoreporter i službeni vozač »Slobodne Dalmacije«, posljednja novinarska ekipa koja je uspjela ući u Proložac Donji? I jesu li uvrede i psovke, kojima ih je počastio jedan lokalni birtaš – prije nego što ih je, uz glasno odobravanje svojih stalnih gostiju, istjerao iz lokala – tek zanemariva sitnica iz reporterskog života u odnosu na ono što čeka novinare koji se danas ili sutra zapute u isto selo?

U Prološcu su već pripremljeni plakati dimenzija metar puta metar kojima se »novinari ‘lešinari’ iz ‘Jutarnjeg lista’ i ’24 sata’« upozoravaju da »nisu dobrodošli u ovo mirno katoličko misto«, te im se u ime naroda zapovijeda: »Odmaknite se!« Te marketinške poruke kojima se reklamira zlovolja i mrzodošlica domaćega pučanstva bit će izlijepljene na ulazu u Proložac Donji i na još dvadesetak frekventnih lokacija po selu u kojemu se nekoć davno rodio Vlado Gotovac. A novinarima koji se ogluše o upozorenje s improviziranih killboarda – kako prijete ljubazni domaćini – slijedi fizička zabrana ulaska, razbijanje automobila i još tko zna što… Saznat će to, uostalom, onaj tko ipak dođe.

Mještani su bijesni na novinare koji o Prološcu Donjem »pišu gadarije, u najgorem kontekstu, izmišljaju« i zaklinju se da tu »torturu stalnoga spominjanja« njihova sela po medijima više neće trpjeti. I nije im se čuditi, ako se zna da ih je u dijaboličnost novinskih tekstova donedavno uvjeravao fra Ante Madunić, eto, baš onaj župnik zbog čijih seksualnih veza sa seoskim maloljetnicama novinari posljednjih tjedana i pohode Proložac. Fratar koji je stvorio spisateljski opus od nekoliko tisuća SMS-poruka jebonaučnog sadržaja koristio je svećeničko poslanje i za općenje s mozgovima svojih župljana, a ne samo s njihovim kćerkama, pa je pastvu uredno nadraživao i razdraživao pričama o antihrvatskim i protucrkvenim napisima kakvi se objavljuju po kriptokomunističkim tiskovinama. Posebno ih je pritom napaljivao na tekstove onog izroda Ante Tomića, koji je – na sramotu pravovjernog puka prološkoga – odrastao tu među njima. Među njima što će krotko šutjeti kada im župnik u Božje ime povali sve po kući, ali će zato spremno dignuti svoj uvrijeđeni glas ako netko u novinama objavi makar i najbenigniju zajebanciju na račun vrijednosti koje im je fra Ante Madunić utuvljivao u glavu, vođen istim vjerskim žarom i neupitnim moralnim načelima s kojima je njihovoj djeci slao svoje razgaćene fotografije.

Fra Antinim vjeronaučnim sotoniziranjem novinara nisu bili impresionirani svi njegovi župljani. Neki od njih, pod imenom i prezimenom, daju izjave za medije u kojima otkrivaju da je cijelo selo znalo što se događa u župnoj kući i da je Božji pastir koji je milodare ulagao u seks sa prološkim maloljetnicama bio poznat pod nadimkom fra Jebo, čak i među onim župljanima koji danas lijepe sikter-plakate i prijete nasiljem svakom novinaru koji se drzne doći u njihovo »mirno katoličko misto«. Tim su ljudima – koji fra Antu Madunića ne podržavaju ničim, pa ni licemjernom šutnjom – zapravo i namijenjene prijetnje proloških nasilnika. I ako se fra Jebinim jurišnicima na vrijeme ne oduzmu posvećene toljage, od njihovih bi udaraca, prije novinara, mogli stradati upravo ti nezgodni svjedoci koji se ne libe posvjedočiti da je u slučaju pohotnoga župnika čitav Proložac Donji bio – svjedok.