– Dobro jutro… ili što li je već… Kod nas u New Yorku je, znate, 9 i 15 ujutro.

– Kod nas u Zagrebu je dobar dan. Vrijeme je lijepo i ptičice cvrkuću.

– Lete drozdovi i slasni su grozdovi.

– Kažite, gospodine Šimonoviću.

– Kako znate da sam to ja?

– Vaša lozinka je uspješno zaprimljena.

– Ah da… Ja to automatski, pa i ne razmišljam.

– Kažite, kako mogu pomoći?

– Molim vas, gospodine veleposlaniče, da mi objasnite kako ste ono mogli dopustiti?

– Na što mislite, gospodine Šimonoviću? I zašto ste tako uzrujani?

– Kako da ne budem uzrujan?! Domovinski tisak me optužuje za izdaju generala Gotovine. Jeste li vidjeli današnji Večernjak?

– Ja sam mislio da pomoćnik glavnoga tajnika Ujedinjenih nacija ima pametnijeg posla od praćenja hrvatskih novina…

– A ja sam mislio da je veleposlanik SAD-a u stanju zaštititi svoje izvore informacija!

– Vi to meni nešto prigovarate?

– Ne, ni slučajno. Samo primjećujem da je strogo povjerljiva informacija o našem razgovoru preko WikiLeaksa dospjela i u hrvatske novine. Pa kako vi mislite da se ja vratim kući?

– A što ćete kući? Zar vam je već istekao mandat?

– Ne, nije, Bože sačuvaj…

– Pa potrudite se onda da vam ne istekne. Znate kako ponekad proleti vrijeme: kao ptičica.

– Da, kao drozd.

– Eto vidite da sve razumijete, čim se malo potrudite.

– Ali ja ne razumijem kako se moglo dogoditi da se šire informacije kako sam tobože ja optužio generala Gotovinu za krađu topničkih dnevnika. Ja nisam spominjao nikakvu krađu.

– Nego što ste spominjali? Davno je to bilo, pa čovjek zaboravi…

– Zato imate WikiLeaks da vas podsjeti.

– Ja za razliku od vas nemam vremena za čitanje svih tih gluposti.

– Još mi se i rugate… Hoćete reći da je bilo glupo to što sam razgovarao s vama?

– To je stvar vaše slobodne procjene. Ali savjetujem vam da je zadržite za sebe. Ni ptičice ne cvrkuću baš o svemu, zar ne?

– Drozd ne cvrkuće nego pjeva tužnu pjesmu.

– Kakav problem ima drozd?

– Ja nisam spominjao nikakvu krađu dokumenata. Ja sam samo rekao da je general Gotovina skupljao građu za svoju knjigu. Građu, razumijete li, a ne krađu!

– Ma dobro, pustimo sitnice. Znate kako ovdje u Hrvatskoj kažu: tko na malo gleda, malo i vrijedi.

– Nemojte vi meni tumačiti kako se što kaže u Hrvatskoj. Valjda sam ja Hrvat, a ne vi.

– Nemojte ni vi meni govoriti što da radim ili ne radim. Mi u Zagrebu nismo navikli da nas nazivaju iz New Yorka i da nam sole pamet.

– Nego samo iz Washingtona, je li?

– Neka se ptičica ne razmeće svojim iskustvima.

– Drozd je osupnut i ne zna što bi rekao.

– Najbolje da zaboravi ovaj razgovor.

– A što ako me na njega za koju godinu podsjeti WikiLeaks?

– Nema straha. Upravo ga u real-timeu objavljuje Novi list.

– Koji NowiLeaks? I otkud mu naš razgovor?

– E, to i mene zanima. Pjevaj, ptičice!