Raščistile su se posljednje ovosezonske kilometarske kolone pred naplatnim kućicama kod Lučkog, pa se gužve ne očekuju više nigdje. Osim oko onih naplatnih kućica kod Vrgorca koje su već postale nezaobilaznim dijelom hrvatske poratne legende.

Ispisala se o tom naknadnom simbolu hrvatske borbe za slobodu već hrpa tekstova, i veselih i kiselih, srdilo se i smijalo oko toga što je nama naša borba dala, e da bi naizgled zainteresirana javnost zadovoljno odahnula nakon premijerkina demagoškog poziva na poništenje natječaja za blagajnike. A onda su progovorili Vrgorčani, i to tako da će se braniteljska pravodjeliteljica i pravobraniteljica zbog njihovih riječi garant nakostriješiti, a onda će, ako je ikad prođe bijes, smisliti neku prosperitetnu smicalicu, pa će iz Čučerja ili Strizivojne na dršci od lopate zaprašiti u Vrgorac, da i tamo – temeljita kakva već jest – položi još jedan kamen-temeljac za još jednu buduću tvornicu kamen-temeljaca…

Vrgorčani su se, na premijerkin užas, drznuli dovesti u pitanje ono što se do sada smatralo neupitnim: smisao primjene 35. članka Zakona o pravima hrvatskih branitelja, kojim se sva tijela državne uprave i lokalne samouprave obavezuju prilikom zapošljavanja službenika i namještenika dati prednost braniteljima i članovima njihovih obitelji. Da nevolja velike zaštitnice braniteljske populacije bude još veća, upitnik na članak 35. stavili su predsjednik vrgoračke HVIDR-e i ratni veterani, nekadašnji pripadnici 4. gardijske brigade.

Predsjednik HVIDR-e Ante Šalinović u Večernjem listu kaže: »Po toj logici da se zapošljavaju samo branitelji, mladi ljudi koji su rođeni na početku rata u Vrgorcu, nikada ne bi dobili posao.« Slično razmišlja i bivši gardist Darko Markotić: »Vrgorački branitelji nisu za to da se zapošljavaju isključivo branitelji, nego cjelokupno pučanstvo s područja općine. Posao treba i drugima, posebice mladima.« Njegov ratni kolega Mario Barać se pita: »Ako se uporno inzistira na 35. članku, zašto se on počeo strogo primjenjivati upravo na našem području? Zašto nije primjenjivan i na ostalim čvorištima od Zagreba do Vrgorca?« I najavljuje da će Vrgorčani – koji su u ratu imali najveći broj branitelja po glavi stanovnika, da bi poslije rata imali jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj – zatražiti reviziju svih zapošljavanja uzduž Dalmatine, kako bi se utvrdilo vrijede li svuda isti kriteriji. A ima među vrgoračkim braniteljima i onih koji navješćuju blokadu autoceste u slučaju da se natječaj poništi, ali i onih što predlažu da se svi koliko ih ima prijave na novi konkurs, pa da vide po kojem će stavku 35. članka izabrati samo desetero od tolikih njih.

Pa da onda i samozvana nadstojnica žutih kućica vidi što će s ostalima. Hoće li ih uputiti da zadovoljštinu potraže na jedinome mjestu gdje njezino mudro upravljanje ovom zemljom daje senzacionalne rezultate: u nekom od šoping-centara po kojima Hrvatska, s 250 četvornih šoping-metara na 1.000 stanovnika, nadmašuje zemlje Europske Unije, zaostale na bijednom prosjeku od 190 kvadrata? Hoće li pobunjene vrgoračke branitelje, skupa s obiteljima, poslati da se nauživaju gospodarskih čuda u najbližem doping-centru u izgradnji, u onoj žutoj naplatnoj kućerini zvanoj »Mall of Split«, koja niče baš na mjestu gdje se Ulica Domovinskog rata znakovito križa s Ulicom Zbora narodne garde?