Četiri godine nakon pogibije dvanaestorice vatrogasaca na Velom Kornatu i deset mjeseci nakon što je zbog njihova stradanja na optuženičku klupu Županijskoga suda u Zadru posjednut bivši vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, malo tko vjeruje da službena verzija o eruptivnom požaru pije vodu.

Frane Lučić, jedini preživjeli vatrogasac s Kornata, i danas se lakše nosi s posljedicama teških ozljeda nego s olako davanim obećanjima visokih državnih dužnosnika da će mu pomoći da dozna jedino što ga zanima – pravu istinu o uzrocima požara u kojem je izgubio svoje prijatelje. Jasno mu je da se od Jadranke Kosor – koja mu je još lani obećala da će ubrzati rješavanje njegova odštetnog zahtjeva, pa od toga do dana današnjega nije bilo ništa – ne treba nadati nikakvoj istini. A izgubio je i nadu da će mu se Ivo Josipović, kojemu je proljetos predao dokumentaciju o mogućem uzroku tragedije, ikada javiti da ga izvijesti o rezultatima »određenih mjera« što ih je po tom pitanju obećao poduzeti. Možda je predsjednik nemoćan da poduzme išta osim da Lučiću uruči odličje, ali budući da tišnjanskome vatrogascu nije do državnih počasti nego do istine, Josipović po svoj prilici razborito zaključuje da mu se nema zašto ni javljati.

Ma što Josipović i ini državni organi mislili o dokumentaciji koju im je proslijedio Frane Lučić – a radi se o opsežnom materijalu što ga je, u prilog svojoj tezi da je kornatsku tragediju prouzročila eksplozija zaostale NATO-ove bombe, prikupio istražitelj-amater Nediljko Pušić – bilo bi pristojno da su joj pristupili s dužnom pažnjom i da su u to uvjerili i njezina donositelja. Preživjeli vatrogasac bi možda i dalje bio 99 posto siguran da je Pušićevo tumačenje njegova stradanja najbliže istini, ali bi nadležne institucije morale bile 100 posto sigurne u to da je umirovljeni časnik HV-a i samozvani ekspert za nerazjašnjene misterije u krivu, pa da se s tom svojom službenom istinom usude izaći pred Franu Lučića.

No, budući da ne pokazuju ni jedan posto poštovanja prema čovjeku koji je preživio pakao Kornata, ono na što on sumnja da je ubilo njegove kolege, a umalo i njega, dobiva dodatne dimenzije. Kada Pavle Kalinić u HTV-ovu Dnevniku kaže kako je posve moguće da je požar na Velom Kornatu aktivirao jednu od stotina NATO-ovih bombi što su ih piloti po povratku s bombardiranja Srbije u bazu Aviano ispuštali nad Jadranom i da to Hrvatska zataškava, tada bi bio red da netko uvjerljiv, a ne samo služben, objasni da to ampak nije bilo moguće. Naravno, ako nije bilo moguće.

Pa da čujemo kako NATO-ovi piloti uopće nisu odbacivali bombe u Jadran. Ili da za to nisu imali odobrenje vlasti samostalne i suverene Republike Hrvatske. Ili da su imali odobrenje, ali da hrvatske vlasti nisu smatrale za shodno da o tome obavijeste vlastito pučanstvo. Ili da nijedna od tih bombi ni najslučajnijim slučajem nije pala na neki jadranski otok. Ili da taj otok ni slučajno nije mogao biti Veli Kornat. Ili da NATO nije obavještavao hrvatske vlasti o lokacijama na koje su ispuštane bombe, a ni one nisu htjele zapitkivati…

Baš kao što ni danas Ministarstvo vanjskih poslova ne zapitkuje libijske vlasti za sudbinu hrvatskih državljana što ih friško priznati Jandrokovićevi partneri drže u zatvorima. Padaju bombe, pada Gadafi, samo briga za ljude ostaje.