Marić, Maleš, Mamić… Ma-Ma-Ma… Dodate li im još i Markovića, to se onda pretvori u Ma-Ma-Ma-Ma. Ili u vapaj »Mamma, mamma mia!« koji će se oteti čitatelju koji, posve razumljivo, iskače iz kože čim u novinama ugleda bilo kakav tekst o hrvatskom ligaškom nogometu…

Ali ponekad ne možeš preskočiti tu kloaku, pa svjesno upadaš u klopku da pišeš o tom takozvanom sportu kojim bi se u iole pristojnijoj zemlji bavile crne kronike, a ne sportske rubrike. I pritom ni najmanje ne zavidiš sportskim izvještačima koji se ovdje silom prilika pretvaraju u bilježnike socijalne patologije na koju sve zamiriše čim prvi Ma, taj neki Bruno Marić, unatoč svim hipotekama što ih vuče za sobom, bude delegiran da sudi gradski derbi u Splitu. Posao sportskog izvještača ne prestaje kada zabilježi da je taj Marić propustio isključiti tzv. splitovca Ivicu Križanca nakon što je ovaj zdimio hajdukovca Brkljaču nogom u prsi, da je potom isti taj Ma odbio dosuditi penal za Hajduk nakon što je vratar Splita Andrija Vuković u šesnaestercu oborio Ahmada Sharbinija, te da je rečeni arbitar pred sam kraj utakmice poništio Lendrićev gol zbog navodnog ofsajda. Sve što je revni novinar ispisao za vrijeme utakmice samo je predgovor za epidemiju logoreje koja se razbuktava nakon što prvi Ma odsvira kraj i samome sebi čestita što je obavio svoje.

Tada prozviždi drugi Ma, onaj Maleš poznatiji po ustaškoj kapi nego po onome ispod nje, onaj što s takvim renomeom u nekoj normalnoj zemlji ne bi mogao biti ni predsjednik kućnog savjeta, ali ovdje eto stoluje na čelu ostataka nekoć slavnog nogometnog kluba. I onda taj drugi Ma prijeti istupanjem Hajduka iz lige i neodlaskom »svojih« igrača na pripreme reprezentacije, pa nam iz glave istog tog Maleša, koji je svoj obol ugledu domovine dao i kada se slikao s ustaškom kapom, stiže ista šuplja zvonjava na domovinske teme. »Ovo nije domovina za koju su se navijači u ratu borili!« – napaljuje drugi Ma torcidaše, kao da od njih očekuje i žešće usklike od onih »Gov-na cr-ve-na! Gov-na cr-ve-na!« kojima su častili igrače Splita, sve same komunjare i boljševike, izdajnike i kvislinge u službi Bandića, Mamića i Vlatka Markovića. A ovi se tobožnji crveni osjetili toliko uvrijeđenima da je onaj već spomenuti tzv. splitovac Križanac u obranu svoje časti krenuo plazećim startom i najplićim iskazima patriotizma i lojalnosti: »Ne razumijem da se mene, koji sam iz Omiša, ovdje vrijeđa. Navijam za Hajduk, ali igrač sam Splita.«

U bombardiranje frazetinama o braniteljima i domoljublju spremno se dan poslije uključuje i treći Ma, onaj Zdravko Mamić u čijoj glavi vlada takva kmica kao da Malešovu kapu nosi ispod svoje lubanje. Treći Ma je u svoj nadaleko poznati domoljubno-prostački diskurs uveo i Joea Šimunića, na čijemu mu navodno dogovorenom dovođenju u Dinamo, kaže, zavide hajdukovci koji ne razumiju da on taj menadžerski potez povlači za dobrobit Hajduka i čitavog hrvatskog nogometa, svih branitelja i domoljuba, a najbolji među njima, zna se, navijaju za najhrvatskiji i najkatoličkiji klub…

I sve – kao i uvijek kad se dogodi kakva nogometna svinjarija – pršti od riječi »nepravda«, »branitelji«, »domovina«. I sve kao da priziva Jadranku Kosor, da poništi utakmicu i da poništi ligu, iz istih demagoških pobuda s kojima je poništila i onaj natječaj za blagajnike u naplatnim kućicama kod Vrgorca. Pa da se vidi kome stoji u zaleđu, a kome maše ofsajd.