U pravu su najpraviji od svih pravih hrvatskih desničara, oni koji za sebe tvrde da su hrvatskiji, praviji i desniji od svih HDZ-ova i HSP-ova, kada se žale zbog medijske blokade kojoj su izloženi.

Hajde, pokušajte se sjetiti kada ste u nekim dnevnim novinama, na javnoj televiziji ili na nekoj od njezinih gledanijih posestrima iz mainstreama pročitali ili vidjeli npr. izvještaj sa sjednice predsjedništva nečega što se zove ni samo ne zna kako: da li Hrvatski rast ili H-rast ili Hrast…

I znate li uopće koga sve okuplja taj domoljubni politički pokret za uspješnu Hrvatsku? Znate li kakvim se lišćem i žirjem kiti taj Hrast i da se među članovima čije su slike izložene u foto-galeriji na službenim web-stranicama nalaze i Miroslav Tuđman i Hrvoje Hitrec i Željko Glasnović i Ante Ledić i Mario Marcos Ostojić i Vladimir Mesarić i Mirjana Granić i Tomislav Nürnberger i Krešimir Miletić i Željka Markić i Miljenko Marić i Ladislav Ilčić i Dražen Bušić?

Jeste li ikada čuli za većinu nabrojanih ili tek za dvoje-troje njih? Ma dobro da ste čuli i za koga, budući da se Hrast nalazi u takvoj medijskoj blokadi da je čak i turbosenzacionalna vijest o šaketanju na sjednici njegova predsjedništva do deska Jutarnjega lista putovala dulje od mjesec dana. A ta zatajena zanimljivost iz hrvatskoga političkog života vjerojatno nikada ne bi ni stigla na stranice EPH-ova dnevnika da tužnu priču o »Hrastu koji nije ni izrastao, a već je srušen« – uz nužno pojašnjenje da se radi o »domoljubnom pokretu koji još nije praktički ni počeo djelovati, a već se raspada«, e kako neupućeni čitatelj ne bi pomislio kako je riječ o pilani druge vrste – sa svega dan manje tragičnim zakašnjenjem nije objavio Hrvatski list.

Članovi predsjedništva tog pokreta za uspješnu Hrvatsku dali su sve od sebe da privuku pažnju domaćih medija koji uredno izvještavaju o tučnjavama političara u Venezueli, Ukrajini ili na Tajvanu, ali – kao što vidimo – bez uspjeha. A nije da se nisu žestoko pošibali.

Razgoropađenoga Antu Šimića su čak trojica pokušavala skinuti s najebaloga člana Hrastova predsjedništva Željka Tomaševića, dok se Mario Marcos Ostojić – inače solidno pozicionirani službenik Ministarstva vanjskih poslova – na oborenoga ostrvio riječima kakve se ne uče na tečajevima za diplomate. Tomaševića je od još žešćih batina na koncu spasila policija, koju je sam pozvao čim se zakuhala uvodna borba, u kojoj su na člana Velikoga vijeća Marka Živkovića nasrnula dvojica sa suprotne strane raspolućenoga Hrasta.

Stoga u policijskom izvještaju treba potražiti sve detalje zbog kojih je izbila tarapana, a koji nisu završili u novinama: tko je kome mater, a tko kome oca lopovskog, tko je zamračio lovu, a tko se kune da nije, tko je odnio kompjutore, a tko izgulio utičnice, tko se lažno predstavlja, a tko u pokret ubacuje kompromitirajuće ljude, tko je što rekao Miroslavu Tuđmanu iza leđa, a tko mu je to isto prešutio u lice, čije su ambicije bolesne, a čije su još bolesnije…

I što još nakon svega navedenog, a medijski ignoriranog, ovako vatreni domoljubi i deklarirani spasitelji hrvatstva trebaju napraviti da bi skrenuli pažnju javnosti na svoje postojanje?! Pa da i hrvatski birači napokon saznaju nude li im pokreti poput Hrasta išta osim hrvatske desnice na hrvatskom nosu.