Europska unija nikada nije oskudijevala velikim riječima kad je trebalo opisati njezino djelovanje. Među takve pojmove spada i solidarnost, pojam koji se posljednjih dana sve češće spominje na europskoj političkoj i medijskoj sceni, i koji je, možda kao nikada ranije, stavljen na test realnosti.

U temeljnom ugovoru EU-a, onom iz Lisabona, riječ solidarnost spominje se dvadesetak puta – solidarnost među državama članicama, solidarnost kao načelo koje vodi djelovanje Europske unije na međunarodnoj sceni. No, posljednji krizni događaji pokazali su da ono što je »na papiru« nije nužno ono što postoji u stvarnosti.

Europska unija trenutačno se suočava s nekoliko stvarnih i potencijalnih kriza za koje nema presedana u njezinoj povijesti. Jedna bitna članica, Velika Britanija, prijeti napuštanjem Unije, ako EU ne pristane na ustupke koje traži.

Britanci, nezadovoljni prevelikim ovlastima Bruxellesa i strahujući od dubljeg povezivanja eurozone kojoj Britanija ne želi pristupiti, traže da ostatak Unije pokaže solidarnost prema njihovim zahtjevima, dok istovremeno pripremaju referendum o ostanku ili odlasku iz Unije. Britansko inzistiranje izaziva određenu dozu napetosti jer je za Europsku uniju ta situacija ipak poprilično nepoznat teritorij.

U isto vrijeme, prezadužena južna članica, Grčka, nikako se ne uspijeva dogovoriti sa svojim kreditorima, od kojih – kao i od cijele Unije – očekuje solidarnost. No, posljednji događaji ukazivali su na to da Grčkoj sve ozbiljnije prijeti bankrot i (prisilno) napuštanje eurozone.

Kako bi to moglo izgledati i kakve bi političke i ekonomske posljedice tzv. Grexit prouzročio ne samo u Grčkoj nego u cijeloj Uniji, tek se može nagađati – sa sigurnošću to nitko ne zna, jer, kao i u slučaju Britanije, za EU je to nepoznat teritorij.

Ipak, istinski test europske solidarnosti nisu ni Britanija niti Grčka, nego pitanje migranata koji u sve većem broju pristižu u Europu. Dok se deseci tisuća ljudi pokušavaju dokopati europskog tla, nadajući se boljem i sigurnijem životu, Europska komisija ponudila je vrlo konkretnu i matematički preciznu definiciju europske solidarnosti: treba se pobrinuti za 40 tisuća ljudi koji se nalaze u Italiji i Grčkoj, pri čemu će svaka zemlja članica dobiti obvezujuću kvotu, točno određeni broj izbjeglica koje treba preuzeti i zbrinuti.

To je pitanje, međutim, izazvalo ozbiljne podjele i žučne rasprave među članicama, što je, kako su prenijeli pojedini europski mediji, premijera Italije – zemlje koja je jedna od glavih ulaznih točaka u Europu za migrante – nagnalo da svoje kolege na prošlotjednom sastanku prozove da uzimaju u obzir samo vlastite interese.

»Ako je to vaša ideja Europe, možete si je zadržati… Ili nam pokažite solidarnost ili nemojte gubiti naše vrijeme«, kazao je, navodno, Matteo Renzi.

Komisijin prijedlog na kraju je razvodnjen, obvezne kvote pretvorene su u dobrovoljne, a EU će tek odlučiti kako će oni koji imaju pravo na međunarodnu zaštitu biti raspoređeni po zemljama članicama.

Za EU to je zapravo uobičajeni kompromis: pomireno je 28 različitih interesa, a solidarnost je, barem na papiru, zasad spašena. No, tek treba vidjeti hoće li na kraju od svega ostati samo solidarnost od papira.