Europa je dobila dugo očekivani investicijski plan, kreativnu financijsku konstrukciju koja bi trebala osigurati ekonomski oporavak Europske unije. Čim ga je Jean-Claude Juncker predstavio, krenule su kritike sa svih strana.

Euroskeptična desnica uspoređuje ga s Monopolyjem, u kojem se »vrte« milijarde, ali ni euro pravog novca. Ekonomisti podsjećaju na slične planove, poput pakta o rastu iz 2012. godine, koji su neslavno propali.

Zemlje članice spočitavaju mu da nije ni razrađen niti ambiciozan. Skeptični su i vodeći ljudi europske industrije, mada bi neki od njih trebali odigrati ključnu ulogu u investicijama koje će spasiti EU.

   Gotovo svi kritičari Junckerovom planu zamjeraju istu stvar: previše se oslanja na očekivanja, premalo na (svježi) novac. Doista, financijska konstrukcija koju je predstavio Juncker počiva uglavnom na optimističnom očekivanju da će svaki euro javnog novca (osiguranog kroz preraspodjelu unutar EU proračuna i jamstva) »dovući« 15 eura u investicije.

   Svoj optimizam Junckerova Komisija gradi na nekoliko elemenata.

   Namjeravaju ukloniti administrativne prepreke i tako poboljšati investicijsku klimu u EU-u. Naravno, nama u Hrvatskoj to zvuči pomalo smiješno, jako poznato i, s obzirom na iskustvo, krajnje neuvjerljivo. Ali, tko zna, možda Juncker zna što radi.

   Ideja je, nadalje, da se privatnim ulagačima jamči da će, u slučaju neuspjeha projekta u koji su uložili novac, početni gubitci biti sanirani javnim sredstvima. To bi ih, nadaju se u Bruxellesu, trebalo potaknuti da ulažu i u rizičnije projekte u rizičnijim državama.

   Osim toga, u ovom planu, za razliku od EU fondova, nema nacionalnih kvota što bi u konačnici mogla biti dobra vijest. Kad je riječ o fondovima, svaka država unaprijed zna koliko joj je novca na raspolaganju pa sredstava nekad završe i u projektima čija je »vrijednost« u skupljanju političkih, a ne ekonomskih bodova.

Iako će i kod Junckerovog plana biti jako puno nacionalnog lobiranja, Komisija tvrdi da će novac usmjeriti u najbolje projekte koji u najkraćem roku mogu stvoriti najveću dodatnu vrijednost, prije svega nova radna mjesta. Bez politiziranja i bez obzira na to o kojoj se članici radilo.

   Unatoč oštrim kritikama na račun Junckerovog plana, zemlje članice itekako se za njega već pripremaju: potpredsjednik Vlade Branko Grčić neki dan je otkrio da je na europskoj razini u pripremi dvije tisuće projekata u vrijednosti od 1.300 milijardi eura.

Najžešći kritičari bit će, sigurno, i najspremniji. Ni Nijemci ni Francuzi, primjerice, nisu štedjeli Junckera, prvi zbog nedorečenosti plana, drugi jer u plan nije »upumpao« svježi novac. A onda su neki dan dogovorili da će mu sredinom prosinca predložiti zajedničke projekte.

   Vlada će zato morati dobro zasukati rukave i pokazati da zna kako popraviti zasad skroman rezultat po pitanju investicija i EU novca, čak i kad mora istrčati na teren protiv zajedničke ekipe dvaju najjačih europskih gospodarstava.

Ovo je, zapravo, i odlična prilika da Vlada dokaže da je bitno sjediti za EU stolom, kako se to često prije pristupanja Uniji tvrdilo. Ako u tome ne uspije, Junckerov »kolač« slistit će nam pred nosom, a mi ćemo skupljati mrvice. Pod EU stolom.