Ovo je naša posljednja šansa: ili ćemo približiti Europu njezinim građanima, drastično smanjiti nezaposlenost i dati perspektivu mladim Europljanima – ili ćemo, praktički, propasti.

  Takvu je poruku prije nepunih mjesec dana pred Europskim parlamentom poslao novi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Svjestan da Europljani gube vjeru u europski projekt, ovaj je Luksemburžanin zaključio da je njegova Komisija »posljednja šansa« da se to promijeni i da se Europska unija vrati na stare gospodarske staze, staze kojima nije stupala vojska nezaposlenih, niti je europska ekonomija njima kročila na staklenim nogama.

  Vrijeme je da udahnemo novi život europskom projektu u trenutku kada građani gube povjerenje, a ekstremisti slijeva i zdesna pušu nam za vrat, tvrdio je još prije mjesec dana Juncker i nije bio daleko od istine. Razočarani nesposobnošću vlastitih vlada da države izvuku iz krize, birači se sve više okreću populističkim strankama krajnje ljevice i desnice koje svoju popularnost grade na protivljenju politikama Europske unije.

  Skupina istraživačkih novinara temeljito je ovih dana prodrmala poziciju novog predsjednika Komisije otkrićem da su luksemburške porezne vlasti omogućavale multinacionalnim kompanijama da izbjegnu plaćanje poreza na dobit u zemljama u kojima je ta dobit ostvarena te da porez plate u Luxembourgu po znatno nižim stopama. Da takva praksa postoji (ne samo u Luxembourgu), znalo se i ranije, ali je njezina učestalost i opseg mnoge iznenadio. Jean-Claude Juncker bio je 19 godina luksemburški premijer i to je razlog što se već gotovo dva tjedna mora opravdavati pred europskom javnošću.

  Komisija će i ovaj slučaj istražiti, kao što to čini i kad su u pitanju druge države. Vrlo je moguće da neće pronaći ništa protuzakonito niti u suprotnosti s pravilima EU-a, jer je porezna politika u rukama država članica, a Komisija samo mora brinuti da ona nije diskriminatorna, odnosno da svim tvrtkama daje jednake uvjete i da se time ne krše pravila tržišnog natjecanja. Iako se Juncker ne misli u tu istragu miješati, činjenica da je on ipak šef te iste Komisije teško može ići u prilog obnovi povjerenja, bez obzira na ishod: ako se utvrdi da je sve legalno, svi će se pitati je li Juncker utjecao na takvu odluku; ako se utvrdi da je takva praksa ipak kršila pravila EU-a, svi će se pitati kakva je bila uloga Junckera u njezinom osmišljavanju.

  Juncker je iskusan političar i zato (barem kad je u pitanju gospodarski oporavak), kako sam veli, ne vjeruje u čuda. Šteta. Jer jedno omanje čudo ne bi mu loše došlo da sebe i svoju ekipu izvuče iz ove krajnje neugodne gabule.