Očekuje se da će ovogodišnji turistički prihod biti negdje na razini lanjskog, a vjerojatno i nešto viši, ako se lijepo vrijeme nastavi. Sezona je relativno kasno počela, u lipnju je ostvaren podbačaj, pa su iz Vlade – zabrinute za proračun – zaredali apeli o potrebi smanjivanja cijena. Srpanj je bio bolji, potom kolovoška špica i sada se sve već pomalo hladi.

No, iz sektora dolaze ohrabrujuće poruke o dobroj popunjenosti u posezoni, u rujnu i najavama za listopad.

Razumljivo je da dio ljudi preferira na godišnje odmore ići kasnije. Prvo, manje su gužve, drugo, temperature su podnošljivije, a treće, nađu se i povoljnije cijene, i to u hotelskom smještaju.

No, domaći turizam bremenit je problemima, jer je i cijela zemlja. Ne može se sve sabiti u dva ljetna mjeseca niti se rastom cijena više može nadoknađivati kratka sezona. Izlaz je, kažu, u njenom produljenju, održivosti, vještini kako da se goste u destinaciju privuče i izvan špice.

No, turistički djelatnici to ne mogu sami. Gost dolazi u destinaciju koja treba živjeti i izvan sezone. Naša mala primorska mjesta pak živnu dva mjeseca, a potom opuste. Iz hotelskih lanaca već godinama objašnjavaju da mentalitet gostiju koji dolaze u Hrvatsku nije takav da će se zatvoriti u hotele, kako god oni luksuzni bili, već ponešto očekuju od destinacije.

Tu se onda izmišljaju nekakvi eventi, pokušava se dati neki »ljetni« sadržaj… Govori se o zdravstvenom turizmu, kongresnom turizmu, avan-turizmu, uglavnom turizmu ovom i onom.

No, mislim da nije stvar u tome. U prvom planu treba biti svijest o tome da su »destinacije« nečiji dom – ljudi koji u njima žive cijelu godinu. Da bi se gost osjećao super u »destinaciji«, »destinacija« mora cijele godine za sve svoje građane biti ugodno mjesto za život. A što se događa? Nekretnine se kupuju samo za iznajmljivanje pa su preko ljeta pune, a preko zime u njima nema nikoga.

Onda nema ni popratnih sadržaja jer se nemaju kome prodavati. Nije stvar u tome da destinacije trebaju dva, tri ili četiri mjeseca glumiti živahna mjesta za zabavu, nego bi morale biti razvijenije sredine u kojima je turizam logična posljedica, a ne jedino što se događa. A tu već na scenu stupa šira ekonomska politika – koje nema.

Ravnomjerni regionalni razvoj treba poticati radi nas samih, a tek onda radi turista. No, regionalni razvoj traži i regionalnu politiku. Nije dovoljno ni imati novac ako ne znaš što ćeš s njim. Sada se nacionalni program oporavka i otpornosti privodi kraju. Dosta je sredstava povučeno i utrošeno, ali u infrastrukturu.

Imati cestu, priključke na vodu, struju i plin trebalo bi biti normalno. No, nije dovoljno ako ljudi nemaju gdje raditi. Dakle, potrebna je proizvodnja. Cjelogodišnja. Uz regionalnu, i industrijska politika. Ekonomija mora imati i primarni i sekundarni sektor kako bi se tercijara imala na što osloniti. Turizam je važan, ali ne može biti jedini. To je povratno loše i za sam turizam jer multiplikativni faktor slabi. On treba biti kanal putem kojeg će se prodavati i domaći proizvod. A njega nema ni za domaće stanovništvo. Nema ni politike koja bi ga poticala. Potiče se uvoz.

U tom smislu, velika turistička potrošnja, bilo da je u hotelima, restoranima ili dućanima, uvoz još i povećava, te diže cijene za domaće stanovništvo.

U turizam se slijeva veliki novac, no on se ne raspodjeljuje adekvatno. Državi je bitno da zaradi, a pogotovo joj je to bitno ove godine, jer ako ne bude dovoljno prihoda od turizma, rezovi u proračunu bit će tim veći. To je mentalitet »zgrni koliko možeš«.

U tom smislu proračunu visoke cijene odgovaraju, ali se u taj plafon već lupilo i daljnje dizanje cijena je kontraproduktivno. Realna potrošnja pada.

Problem je i u kapacitetima, premaloj hotelskoj ponudi, razmrvljenim smještajnim jedinicama koje nemaju organizirani nastup. Puno je jedinica lokalne samouprave, a svaka valjda ima turističku zajednicu koja osmišljava svoje kulturno ljeto. Kao da su konkurencija jedna drugoj.

Slično je i u poljoprivredi. Parcele su usitnjene, nema okrupnjavanja, zajedničke nabave, prodaje, ni zajedničkog nastupa. Svatko sam nastupa na tržištu, bori se za poziciju na policama lanaca. Pa se onda teže i probija. Postoje udruženja, ali nema pravih zadruga koje bi osigurale zajednički nastup, dijelile troškove i uvećale prihode kroz ekonomiju obujma. Zadruge su kod nas prezrene, kao tobožnji ostaci socijalističkog i planskog. Iako recimo jedna Italija, koja je daleko razvijenija, svoje proizvođače već tradicionalno okuplja u zadruge unutar kojih surađuju i ostvaruju bolji plasman.

Ekonomija razmjera, obujma, ekonomski je zakon koji se oslanja na sinergiju. Paradigma tržišta, bez organizacije, plana i ozbiljne ekonomske politike, ne ide. Znaju li to u Vladi? Imamo li stručnjake u resorima? U turizmu su kroz tranziciju propali brojni hotelski objekti, nekadašnje perjanice, za koje se vidjelo da se nije štedjelo niti u planiranju niti u izgradnji. Visoki modernizam i minimalizam, tipične su odlike razdoblja.

Da bi se prostor organizirao naprosto je potreban plan. U našem divljem kapitalizmu išlo se na brutalni individualizam koji je ostavio traga u prostoru u kojem su nicala heterogena arhitektonska rješenja, raznih boja i oblika, pa se dobila kakofonija u prostoru. Svatko slijedi svoju građevinsku logiku. Na hotelsku ponudu, hotelske lance, otpada tek desetak posto smještaja. Cijene su, baš zato što je sezona kratka, sve veće.

No, tu se, kako je opisano, dosegnuo plafon. Nakon kuglice sladoleda od 3 ili 4 eura, nema dalje. Skuplje može biti samo ako se poveća kvaliteta. A nje nema bez šire ekonomske politike. Turizam je i radno intenzivan, nema visoku dodanu vrijednost. Nadgradnja predstavlja određeni luksuz. Tu smo tanki i jer se mnogi turizmom bave iz nužde.

Uz niske dohotke i mirovine, iznajmljivanje je, logično, način preživljavanja. I tu opet dolazimo do istog problema: u zemlji siromašnih građana, usred Europe, teško je glumiti luksuznu destinaciju. Iako je gospodarstvo od ulaska u eurozonu raslo po većim stopama, sama snaga ekonomije, njena tehnološka opremljenost, nije se bitnije povećala. S obzirom da proračunski izdaci više ne mogu rasti, rast plaća usporava, usporava potrošnja i BDP. To znači da više i ne trčimo brže, a dosegli smo tek oko 70 do 80 posto standarda eurozone. Zaglavljeni na toj razini, praktički ostajemo slabije razvijena zemlja unutar velikog zajedničkog europskog prostora. I još posve ovisna o turizmu. Pitanje je koliko se u takvim uvjetima mogu osigurati dodatni povrati, a kamoli luksuz o kakvom se sanja.

Ne treba generalizirati, ali često se, kada nestane ljetni »šušur«, dobro vide problemi s kojima se domaće stanovništvo suočava tijekom cijele godine. Takozvane destinacije su poluprazne, kao i apartmani koji glume kuće duhova. Ljudi koji u »destinacijama« zaista žive, sve je manje.

Zapravo je problem u tome što smo vlastiti životni prostor počeli tretirati kao destinaciju. U dva ljetna mjeseca želi se zaraditi za cijelu godinu, sve se želi popuniti, sve maksimalno iscrpiti, no i infrastrukturno i cjenovno se to više teško može izdržati. Broj »stanovnika« se preko ljeti poveća i za 120 puta. Naglo skače potrošnja vode, struje, smeća. Turistički se sadržaji, štandovi, sladoledi, palačinke, potom u rujnu sklone kao neke kulise koje negdje sakrivene čekaju iduću sezonu, po istom principu, svake godine isto. A turizam, ni onaj osrednji, a kamoli neki složeniji, ne može se voditi po principu kulisa.

Gost je sve više putnik koji želi doživjeti mentalitet mjesta u koje dolazi. Ako vidi »zgrtanje« gdje se stigne, nije dobro. A politika gleda kratkoročno. Ali, više ni samo to. Svjedoci smo što se događa. Umjesto ove lijepe priče o potporama i regionalnom razvoju, ove je godine, slučajno ili ne, u špici sezone – što je u konačnici i nebitno – odjeknula ekološka »bomba«.

Izašli su rezultati o onečišćenju u Lici, regiji koja se, kada je već proizvodnja tamo usahla, dičila netaknutom prirodnim i izvorima vode. Lika ima najmanju gustoću stanovništva. Puno se ljudi iselilo, iz raznih razloga. Lika je priča za sebe. Kako svjedoče mještani, u zadnje je vrijeme čak i porastao broj onih koji se planiraju vratiti, ili doseliti iz gradova.

Vjerovali su da će imati bolju kvalitetu života za svoje obitelji, baš zbog te sačuvane prirode i mira. Sada, nakon otkrića o ekocidu, mnogi navodno odustaju. Znači, ne da stojimo na mjestu po pitanju regionalnog razvoja, zelene tranzicije i demografije – nego idemo unazad. Štoviše, ovo je ekološka katastrofa koja prijeti i budućim generacijama. Lako ćemo i za turiste – mi ovdje živimo. To je pokrenulo i inicijativu Gospić je naš dom koja je organizirala prosvjed koji se danas održava.

U trenutku pisanja ovog teksta ne može se znati kakav je odaziv. No, vjerujem da će biti velik. Jer, država ne samo da ne zna osmisliti razvoj, nego ga izgleda ne zna zadržati ni na, da tako kažem, nultim postavkama. Ugrožena je čistoća zraka, tla i vode.

Iako je Vlada uslijed pritiska javnosti sada to ozbiljnije shvatila, pa se kreće u bržu sanaciju, daleko od toga da se na bilo koji način reagiralo primjereno. Građani će to kazniti. Jer, trpi naš zavičaj. A tek onda »destinacija«.