Na kraju krajeva

Taknuto-maknuto

Siniša Pavić

Foto Mario Ćuzić/Facebook

Foto Mario Ćuzić/Facebook

Scenarij se pisao sam od sebe, sve je krenulo kako treba, čekalo se tek da premijer dođe pa se srdačno pozdravi s Noletom i da u svijet ode slika premijera koji je tenisom poručio koroni da otperja jer joj u nas nije mjesto. U nas je mjesto tenisu. Kad ono – kraval!

placeholder


Mesnica. Daleko je vikend pa gužve nema. Ima mesa. Svake vrste. Ova je mesnica taman takva da je i hipsteri, japiji, ta ekipa koja bi trebala biti zamjena za posrnuli srednju klasu, imaju zašto pohoditi.


Rolano, marinirano, s kosti, bez kosti, pljeskavice i burgeri pa da je isto, a različito, sve ovisno koje pecivo preferirate i koje povijesno razdoblje. Uglavnom, dok kupac obični, onaj naviknut na starinski pristup i bijele kute u mesara urešene krvavim flekama, mjerka je li to skup lungić ili je skup burger, mesar 1 jedan dobacuje mesaru 2: –


I on sada neće u samoizolaciju, makar ga je dirao!?




– A neće!


– A da sam ja to učinio ja bi morao.


– A bi. Nismo svi jednaki.


– Nismo!


– Kako će u izolaciju u ovom povijesnom trenutku – pokušava se ubaciti u raspravu kupac, ali jalov mu pokušaj.


Njih dvojica kao da su istinski ljuti i razočarani, taman da pomisli kupac da ih je izdao njihov čovjek.


– Ima nas što smo jači i od sudbine – pokušava opet kupac namjernik i opet ne ide.


Njih dva ozbiljno su ojađena što ih je premijer učinio papcima. Kupac je razdragan činjenicom da je priča o premijerskoj nevoljkosti da ode u samoizolaciju ušla i u mesnice.


Jer, kad je u mesnici, onda je i u kvartovskoj trgovini, frizerskom salonu, kod automehaničara, da kavane i ne spominjemo. Ništa nije doseglo toliko daleko kao dodir blag Andreje Plenkovića i Novaka Đokovića.


Ništa nije kampanju učinilo življom od situacije koja tjera da se poruči: »Samoizolacija svima, a ne samo njima!« Narodski je rečeno, virus se posve lijepo našalio s nama i još se šali. A kako je samo malo falilo da sve, baš sve bude posve drugačije.


Teniskim žargonom rečeno, loptica je plesala na vrh mreže dok se nije odlučila pasti na »krivu« stranu. Trebala je to biti proslava svega, tenisa ponajprije. Jer, ne dolazi ti u goste prvi igrač svijeta baš svaki dan.


Onda je to trebala biti proslava turizma, ako ne i njegovo oživljavanje silom ili milom. Jer, nakon višemjesečnog lebdenja između života i smrti jedina naša grana privrede vapila je za kakvom takvom zaradom.


Onda je to trebala biti i proslava dobrih susjedskih odnosa, jer Đoković je, svakom kretenu usprkos, valjda jedino biće na ovim prostorima kojeg se s ushitom gleda kad radi ono u čemu je najbolji.


A onda je, avaj i kuku, trebao to biti i veliki predizborni skup HDZ-a, a sve onako usput kako se usput, recimo, baš u ovo doba pred izbore, puštaju u rad liftovi što ne vode nigdje ili zakapaju kamen temeljci.


Scenarij se pisao sam od sebe, sve je krenulo kako treba, čekalo se tek da premijer dođe pa se srdačno pozdravi s Noletom i da u svijet ode slika premijera koji je tenisom poručio koroni da otperja jer joj u nas nije mjesto. U nas je mjesto tenisu. Kad ono – kraval!
Slijedi priča koja samo potvrđuje ono što premijer uporno odbija priznati, da oko sebe ima loše scenariste, ako već nije na snazi poražavajuća istina da scenaristi nisu toliko loši, ali on do njihova mišljenje nimalo ne drži već sam sebi piše uloge.


Počelo je s Dimitrovim, nastavilo se s Đokovićem, a spisak onih koji su moralo u samoizolaciju bivao je svakim danom veći. Samoizolacija za one koji su držali mikrofon, uzimali izjave, prebacivali se sa zaraženim lopticom preko mreže, igrali s njima košarku, lovili autogram, sjedili u prvom redu terena, za svakog tko je makar ovlaš pogledao tenisače.


No, ne i premijera. »Taj film nećete gledati«, poručio je svima premijer. Taj tren kampanja njegove stranke, ona koja kaže da u Hrvatskoj nitko nije nedodirljiv, raspala se kao mjehur od sapunice. Taj tren Plenković postaje tema u mesnicama i taj tren, ako malo bolje čovjek pogleda, postaje smiješno.


I brže nego li se širio virus, recimo u Đakovu među časnim sestrama potvrđujući tako da mu ništa nije sveto, rasla je vjerna sljedba onih koji su se upinjali i još uvijek upinju dokazati kako premijer nije trebao u izolaciju jer Đokovića jedva da je dotakao.


Pojašnjenja su pri tom bila začudno kreativna. Naučili smo svašta što nas za života učili nisu, ponajprije i ponajviše o razlici između kontakta i bliskog kontakta. Je li kontakt blizak ili nije ovisi o minutama provedenim u kontaktu, o blizini onih koji se kontaktiraju, o tome je li u igri rukovanje i grljenje ili samo ovlaš dodir po ramenu koji kaže »di si kume«, o tome jeste li se takli i dotakli na otvorenom ili u zatvorenom prostoru.


Svakim novim objašnjenjem što ga je glavni epidemiolog Capak dao iz vlastite samoizolacije, struka epidemiološka tonula je još malo dublje devastirajući sve dobro što su prije toga napravili.


Zapravo, doveli su se u situaciju da glavni epidemiolog u zemlji bude ni manje ni više nego Željko Kerum! On je, naime, za sučeljavanja na RTL-u s protukandidatima iz svoje izborne jedinice, dao definiciju nakon koje sumnje nema da ima ljudi, a među njima je prvi među jednakima svakako premijer, koji jednostavno imaju pravo na nedodirljivost: »Ako je nekog dirao, dirao je svojom rukom, ne tuđom. Izgubiti 20 minuta u emisiji koja je bitna, što tišti građane, govoriti je li nekog Plenković taka???!!«


Elem, ako je i taka svojom je rukom taka, ne tuđom. I koje taka, taka je. S druge pak strane, kako nam lijepo poručiše premijerovi stranački suborci, tko se usudi taknuti u premijera u ovaj sudbonosni čas taknuo je u sve i podriva same temelje sustava, poglavito ekonomsku nam stabilnost, toliko da


je grijeh neoprostivo. Zašto je HDZ-ovim stratezima i premijeru samom tako nezamislivo bilo da im se vođa povuče u izolaciju i iz topline svoga doma odradi kampanju, ostati će za vazda misterija.


Radili su to i drugi velikani, ostajali doma dva tjedna, a da posao nije patio. Našao bi se valjda koji HDZ-ovaca da umjesto njega dijeli kemijske olovke naokolo, ili da zakapa kamen temeljac, a bome bi i ona dva mesara imala zašto misliti da smo svi isti i jednaki makar pred virusom.


Ako su nam djeca školu završiti mogla od doma preko ekrana, mogao je i premijer kampanju voditi do doma preko ekrana prebirući po njima vještije nego li Tom Cruise u »Nemogućoj misiji«, a ako je ova država kažnjavala i izlazak iz samoizolacije zbog vožnje gnojiva njivom, bome nam je mogao dati primjer da je prvi među jednakima i u blagostanju i u koroni.


Ali, bit će da je taština proradila. Pa ga evo kako ide okolo i rukuje se s fanovima, uvjeren da mu nadriliječnici jamu kopaju. Za to vrijeme onaj običan puk i opet ne zna je li lockdown ili knockdown pa se sukladno tome, posve sumanuto i prema vlastitom nahođenju, i ponaša.


Ima tu, reklo bi se na koncu, neke nebeske pravde, s onim tko je datum od izbora vezao uz problematiku korone ista se ta korona poigrala. Onako ljudski, dobro ja da premijer zaražen nije i kamo sreće da nitko nije.


Onako politički i ova je crtica za povijest samo potvrda one da na ovim prostorima ni međ cvijećem nije pravice. Nekad bi ‘ko je jamio, jamio je.


Sada je, ‘ko je taka, taka je. Grijeh bi bio reći da nismo – »evoluirali«.