Nikako da svane razdoblje u kojem će obavljanje javnog posla postati časna dužnost, a ne alat za korupciju i krađu
Nevjerojatan spoj jednog ministra, jednog ravnatelja privatne bolnice, jednog poluopskurnog poduzetnika s core businessom u Dubaiju i jednog domaćeg »kontroverznog poduzetnika« i njegovih sinova, epilog je »afere mikroskopi« u kojoj Uskok optužuje ovu čudnovatu grupaciju da je oštetila državni proračun za oko 750.000 eura.
Optuženi su da su namještali poslove s novim mikroskopima za hrvatske bolnice, i to tako da su preplaćivani otprilike trostruko u odnosu na realnu cijenu.
Koliko je zaista kriv bivši ministar Vili Beroš, pokazat će suđenje, naravno. Ne bi bio prvi koji bi na kraju na višim instancama bio i oslobođen krivnje, sjetimo se samo Damira Polančeca ili prije nekoliko dana ekipe iz Hrvatske poštanske banke. No, nekad popularnom Berošu situaciju sada otežava činjenica da su Hrvoje Petrač i Saša Pozder praktički sve priznali. Petrač se čak vratio iz bijega u inozemstvu kako bi krivnju preuzeo na sebe i time olakšao svojim sinovima. No, bit priče je da Uskok ima i djelo, i priznanje, a da bivši ministar Beroš pritom u potpunosti negira sve optužbe. Ili je barem bilo tako kad se posljednji put o tome očitovalo u javnosti, a to je bilo nakon uhićenja krajem prošle godine.
Ono što je zanimljivo, jest u kolikoj se mjeri promijenila praksa kaznenog prava nakon što je u Hrvatsku uveden anglosaksonski model s mogućnošću nagodbe. Tako je jučer Petračev odvjetnik Ljubo Pavasović Visković na pitanje hoće li nuditi nagodbu, rekao kako ta mogućnost postoji. Time su praktički potvrđene neslužbene informacije o tome da se svojim priznanjem krivnje Petrač već praktički nagodio s tužiteljstvom – to mu olakšava uvjete suđenja, ali i otežava situaciju bivšem ministru Berošu, koji očito i dalje negira krivnju.
Sistem sa »svjedocima pokajnicima« već se odavno pokazao rubno moralnim, iako sada posve zakonitim – sjetimo se samo primjera Roberta Ježića koji je bio pokajnik u slučaju Ive Sanadera, a koji nikad nije u državni proračun vratio torbu s 5 milijuna eura. Isti onaj koji je sudio u tom slučaju, a to je bio Ivan Turudić, danas je glavni državni odvjetnik i nikad, očito, nije imao problema s tim što od Ježića nije uspio »naplatiti« tih 5 milijuna za korist države.
Neki drugi optuženici u ovoj aferi, pak, računaju na oslobađajuće presude jer njihovi odvjetnici tvrde da jednostavno nema dovoljno dokaza. Čak su ironični, pa kažu kako je cijeli istražni postupak trajao relativno kratko, »samo« osam mjeseci, pa hvale DORH da se ubrzao, a zapravo će na sud ići s tezom da je istraga bila loša i da dokaza za njihove klijente ni nema.
A sve je garnirano i dodatnim sukobom nadležnosti između EPPO-a i DORH-a jer je dio istrage protiv Beroša na početku vodio EPPO, no na kraju je Turudić preuzeo slučaj u potpunosti (temeljem europske uredbe o nadležnosti među tužiteljstvima), dok ga je Europsko tužiteljstvo prijavilo Europskoj komisiji. Nalaz o tome još nemamo, pa dakle ni taj problem dosad još nije stigao Turudića.
Na tom je sukobu nadležnosti hrvatska javnost bila svojedobno dosta podijeljena, no na kraju je završilo tako da je u istrazi EPPO-a ministar Beroš bio tek jedan od sudionika, dok je sada u optužnici Uskoka ipak među glavno osumnjičenima. Dakle, DORH ni po čemu na kraju nije pogodovao Berošu – barem kako se sada čini.
Optužnice tek trebaju biti potvrđene, a dio osumnjičenih je već i na slobodi. No, slučaj ima veliku specifičnu težinu za aktualnu vlast jer je Beroš bio uhićen dok je još bio na dužnosti ministra. A osobito je zanimljivo da se radi o čovjeku koji je u vrijeme korone bio doista vrlo izložen svim mogućim kritikama, a i naporima, jer tada je vođenje zdravstvenog sustava bilo doista krizno.
Što mu je trebalo da se poveže s ljudima tipa Petrač ili Pozder, da bi ostvario neku korist od 75.000 eura?! Svoj ugled, koji je dugo bio neupitan, potpuno je srozao, ali srozao je i dignitet koji vežemo uz funkciju ministra.
Nikako da svane razdoblje u kojem će obavljanje javnog posla postati časna dužnost, a ne alat za korupciju i krađu.
Tihana Tomičić
Svjedoci pokajnici, i ministri “pokojnici”
Tihana Tomičić
17. srpanj 2025 10:53
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
Nikako da svane razdoblje u kojem će obavljanje javnog posla postati časna dužnost, a ne alat za korupciju i krađu
Nevjerojatan spoj jednog ministra, jednog ravnatelja privatne bolnice, jednog poluopskurnog poduzetnika s core businessom u Dubaiju i jednog domaćeg »kontroverznog poduzetnika« i njegovih sinova, epilog je »afere mikroskopi« u kojoj Uskok optužuje ovu čudnovatu grupaciju da je oštetila državni proračun za oko 750.000 eura.
Optuženi su da su namještali poslove s novim mikroskopima za hrvatske bolnice, i to tako da su preplaćivani otprilike trostruko u odnosu na realnu cijenu.
Koliko je zaista kriv bivši ministar Vili Beroš, pokazat će suđenje, naravno. Ne bi bio prvi koji bi na kraju na višim instancama bio i oslobođen krivnje, sjetimo se samo Damira Polančeca ili prije nekoliko dana ekipe iz Hrvatske poštanske banke. No, nekad popularnom Berošu situaciju sada otežava činjenica da su Hrvoje Petrač i Saša Pozder praktički sve priznali. Petrač se čak vratio iz bijega u inozemstvu kako bi krivnju preuzeo na sebe i time olakšao svojim sinovima. No, bit priče je da Uskok ima i djelo, i priznanje, a da bivši ministar Beroš pritom u potpunosti negira sve optužbe. Ili je barem bilo tako kad se posljednji put o tome očitovalo u javnosti, a to je bilo nakon uhićenja krajem prošle godine.
Ono što je zanimljivo, jest u kolikoj se mjeri promijenila praksa kaznenog prava nakon što je u Hrvatsku uveden anglosaksonski model s mogućnošću nagodbe. Tako je jučer Petračev odvjetnik Ljubo Pavasović Visković na pitanje hoće li nuditi nagodbu, rekao kako ta mogućnost postoji. Time su praktički potvrđene neslužbene informacije o tome da se svojim priznanjem krivnje Petrač već praktički nagodio s tužiteljstvom – to mu olakšava uvjete suđenja, ali i otežava situaciju bivšem ministru Berošu, koji očito i dalje negira krivnju.
Sistem sa »svjedocima pokajnicima« već se odavno pokazao rubno moralnim, iako sada posve zakonitim – sjetimo se samo primjera Roberta Ježića koji je bio pokajnik u slučaju Ive Sanadera, a koji nikad nije u državni proračun vratio torbu s 5 milijuna eura. Isti onaj koji je sudio u tom slučaju, a to je bio Ivan Turudić, danas je glavni državni odvjetnik i nikad, očito, nije imao problema s tim što od Ježića nije uspio »naplatiti« tih 5 milijuna za korist države.
Neki drugi optuženici u ovoj aferi, pak, računaju na oslobađajuće presude jer njihovi odvjetnici tvrde da jednostavno nema dovoljno dokaza. Čak su ironični, pa kažu kako je cijeli istražni postupak trajao relativno kratko, »samo« osam mjeseci, pa hvale DORH da se ubrzao, a zapravo će na sud ići s tezom da je istraga bila loša i da dokaza za njihove klijente ni nema.
A sve je garnirano i dodatnim sukobom nadležnosti između EPPO-a i DORH-a jer je dio istrage protiv Beroša na početku vodio EPPO, no na kraju je Turudić preuzeo slučaj u potpunosti (temeljem europske uredbe o nadležnosti među tužiteljstvima), dok ga je Europsko tužiteljstvo prijavilo Europskoj komisiji. Nalaz o tome još nemamo, pa dakle ni taj problem dosad još nije stigao Turudića.
Na tom je sukobu nadležnosti hrvatska javnost bila svojedobno dosta podijeljena, no na kraju je završilo tako da je u istrazi EPPO-a ministar Beroš bio tek jedan od sudionika, dok je sada u optužnici Uskoka ipak među glavno osumnjičenima. Dakle, DORH ni po čemu na kraju nije pogodovao Berošu – barem kako se sada čini.
Optužnice tek trebaju biti potvrđene, a dio osumnjičenih je već i na slobodi. No, slučaj ima veliku specifičnu težinu za aktualnu vlast jer je Beroš bio uhićen dok je još bio na dužnosti ministra. A osobito je zanimljivo da se radi o čovjeku koji je u vrijeme korone bio doista vrlo izložen svim mogućim kritikama, a i naporima, jer tada je vođenje zdravstvenog sustava bilo doista krizno.
Što mu je trebalo da se poveže s ljudima tipa Petrač ili Pozder, da bi ostvario neku korist od 75.000 eura?! Svoj ugled, koji je dugo bio neupitan, potpuno je srozao, ali srozao je i dignitet koji vežemo uz funkciju ministra.
Nikako da svane razdoblje u kojem će obavljanje javnog posla postati časna dužnost, a ne alat za korupciju i krađu.