Fotografija. Na njoj splitska Riva. Vidi se da je večer ugodna, taman takva da se u laganijoj jakni još uvijek može biti i vidi se mladost. Mladost koja je nasmijana i lijepa onako kako samo mladost može biti, mladost koja je razigrana i vesela, mladost koja uživa u tome što joj se čini da je cijeli svijet otvoreno neko igralište na kojem se može baš sve. Na prvu, ne poznaš te djevojke i momke, a onda, kad se samo malo bolje zagledaš u fotografiju, prepoznaš i kćer i dečka joj, i kumovu malu, i susjedovu djecu što je do jučer trčala na igralištu blizu kuće. Dobra neka djeca su na fotografiji, jer sva su dobra djeca svuda ista, isto nasmijana. Pa ti bude drago. Bude ti drago sve dok ne shvatiš da je pedeset, ako ne i sto maskiranih muškaraca, navodno ljudi, toj mladosti htjela nauditi.

Pedeset, ako ne i sto maskiranih tu su djecu iz Novog Sada jednostavno potjerali iz grada samo zato jer su na Danima srpske kulture željeli u Splitu pred domaćinima pokazati kako to plešu folklor svoje zemlje, kako sviraju, kako pjevaju. Pa ti bude i muka i zlo. Pa te bude sram. Pa te bude strah koliko si i ljut i nemoćan. Zlo je odavno samo kucalo na vrata, zlo je ušlo među nas i to valja konačno osvijestiti. Samo zlo može zamaskirano crnim kapuljačama i fantomkama doći u prostor mjesne zajednice koji po novome kotarima zovemo, pa prijetnjama i gnjusnim primjedbama, silom i vrijeđanjem, otjerati starce i mladost jer su eto Srbi, ili su se usudili srpski folklor gledati. Fašizam!? Ne treba tu bolje definicije.

Vrag je odnio šalu, odnio je odavno i vidjelo se iz daleka da će tako biti. To je konačno shvatio i premijer Plenković. Da nije, ne bi se sat vremena izvanredno obraćao javnosti, premda mu je obraćanje bilo i mlako, i predugo, i promašeno ako ništa ono zato što i opet ni malo krivice nije pripisao sebi i svojima. No, da je shvatio da je crnilo tu, pokazao je tako što je sve svoje najjače ministarske snage bacio u vatru da hodaju okolo i da redom žestoko osude sve što se u Splitu dogodilo. A dogodilo se da stotinjak neljudi zabranjuje kulturnu priredbu i tjera svijet iz dvorane i grada krsteći ga smećem i to srpskim. Tjeraju ih uz »za dom spremni«, da ne bi bilo zabune. Cijeli se državni aparat digao na noge, bar se tako čini, i glavni državni tužitelj je u Splitu, jer je važno i jer se tlo prelilo van korita onako kako vlast nikada nije mislila da hoće. Prelilo se zbog političkog kalkuliranja, zbog dvostrukog konotiranja, zbog popustljivosti tamo gdje je ne bi trebalo biti, zbog jednog pjevača i njegova opusa, zbog njegovih pokrovitelja koji su ga beatificirali pred masom koja je to shvatila kao znak da od sad mogu sve i da im nitko ne može ništa. Pa bi sad ministar Anušić da nakon svega svu polemiku oko ustaškog pozdrava otjeramo u vražju mater. Zgodnog li rješenja. Kako li ga se samo nitko prije nije sjetio.

U vražju mater. Bilo bi blagotvorno da nije sve već otišlo do vraga. Sve što se napisalo, analiziralo, kazivalo, snimalo nakon upada maskiranih u prostorije Gradskog kotara Blatine – Škrape samo je to potvrdilo. Evo predsjednika Milanovića kako veli da toj sitneži ne treba davati medijskog prostora jer ih to hrani, da treba društvo od njih zaštititi, da bi sat kasnije u Dnevniku Nove TV imali prigodu slušati i gledati ljubitelje fantomki kako govore da je sramota plesati srpski folklor ispod murala s braniteljem, a tu je i lola koji nema problem u kameru kazati kako nema ništa protiv kulture, ali ne bi Srbima dao nikad da nastupe igdje. Tu je, dakako, i obavezno skanjivanje što itko pjeva i svira – osim cajki dakako – u mjesecu kada se obilježava tragedija Vukovara, jer je svaka šuša uzela za pravo sakrivati se iza grada mučenika kojem se uporno ne da da živi dok ga se uporno tjera da bude spomenik. Otkriva se pomalo sitnež najgore vrste koja je iz gliba provirila, ali sitnež kojoj se uredno dalo da participira u vlasti makar bila i ona na kotarskoj razini. Piše se dramolet u kojem se istražuje tko je Srbima dao ključeve mjesne zajednice, tko im je dao dozvolu, tko je veći, a tko manji Hrvat, tko je u kojoj stranci. No, ima tu i ozbiljnijih igrača, recimo DP-ovaca koji su nekad bili HDZ-ovci, bivših junaka borilačkih sportova koji ne sumnjaju u opravdanost akcije maskiranih baš kao što ne dvoje kako je normalno da ti to što imaš zaštitarsku tvrtku, i to što si član stranke koja je koalicijski partner HDZ-a, daje pravo da savjetuješ za lijep honorar ni manje ni više nego ministra turizma.

Domovinski pokret. Gledaš Ivana Penavu, čelnika DP-a, u Otvorenom i dođe ti ga mrvu i milo. Dođe ti ga milo dok pokušava objasniti kako to da mu splitski ogranak misli posve drugačije od njega i kako to da im ne može ništa. Pa dok on osuđuje incident, ogranak za incident navija. A tu je i Torcida, ili barem dio onih koji se iza njezinog imena vole skriti, da uzme za svoje ekskluzivno pravo da štite branitelje. Štite ih od vlastite države, makar su u noći kad su tjerali ljude van iz prostorija GK Blatine Škarpe tjerali i čovjeka koji je među prvima krenuo braniti ovu zemlju. Navijači, pa zanesenjaci koji ne sumnjanju da je Jasenovac bio odmaralište, pa križari koji u svemu vide atak na kršćanske vrednote… Da bar osnuju neku stranku, neke stranke, i izađu na izbore, pa nek’ bude kako bude. Bilo bi mrvu ugodnije nego čistim zlom udarati na svakog tko ti se učini drugačiji. Umjesto toga Torcida će na prosvjed taman da gradonačelnik Šuta vidi kako je to kad si između čekića i nakovnja. Torcida će na prosvjed na koji pozivaju sve Hrvate. Tko li su samo oni koji ne dođu i što s njima po logici organizatora treba, možda je bolje i ne znati.

Bio je treći srpanj kada se premijer pojavio na Hipodromu na famoznom koncertu. Bio je 3. studenog kada je nasilje iz mržnje prekinulo Dane srpske kulture u Splitu. Što li se samo dogodilo u ta četiri mjeseca da je vrijedno izvanredne tiskovne konferencije!? Dogodilo se sve, jer se nije radilo ništa da se zlu stane na kraj već ga se, štoviše, peruškom mazilo. To što se sada iz izloga saborske videoteke maklo snimku sramotnog okruglog stola na temu Jasenovca neće biti dovoljno. Smjena savjetnika ministra turizma neće biti dovoljna. Trebat će više od naknadne pameti. Trebat će državničkih odluka i lijevih i desnih pa makar da se i riskira štogod, a sve da bi društvo krenulo ozdravljati. Netko tu vuče konce iz sjene i upravlja svijetom koji ne vidi dalje nosa dok oko sebe traži neke nove neprijatelje zbog kojih će nabiti fantomku na lice. Dotjeralo je sve do potrebe za ozbiljnim i zrelim angažmanom onih koji nas vode. Želja da se sve pošalje u vražju mater neće biti dovoljna. Zlo više ne kuca na vrata, zlo je prokuljalo.

Fotografija. Na njoj splitska Riva. Vidi se da je večer ugodna, taman takva da se u laganijoj jakni još uvijek može biti i vidi se mladost. Mladost koja je nasmijana i lijepa onako kako samo mladost može biti, mladost koja je razigrana i vesela, mladost koja uživa u tome što joj se čini da je cijeli svijet otvoreno neko igralište na kojem se može baš sve. Na prvu, ne poznaš te djevojke i momke, a onda, kad se samo malo bolje zagledaš u fotografiju, prepoznaš i kćer i dečka joj, i kumovu malu, i susjedovu djecu što je do jučer trčala na igralištu blizu kuće. Dobra neka djeca su na fotografiji, jer sva su dobra djeca svuda ista, isto nasmijana, isto dobrodušna, jednako otvorena prema svemu i svakome. Pa ti na prvu bude drago. Bude ti drago sve dok ne shvatiš da je pedeset, ako ne i sto maskiranih muškaraca, navodno ljudi, toj mladosti htjela nauditi. Htjeli su nauditi onoj djevojci koja je nakon svega kazala: »Ja sam samo htjela plesati.« Pa ti bude muka, i sram te bude, i tuga ti bude. Jer, tako ne bi smjelo biti čak ni ako smo, da parafraziramo ministra obrane, na onom dobrom putu za finu materinu.