NA KRAJU KRAJEVA

Sve naše četveroljetke

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Dok nas okolnosti svjetske i lokalne tjeraju da mijenjamo stvari iz korijena i gradimo državu koja će biti onaj dobar servis građanima, mi ćemo i dalje po starom polako i ovako. Nama su četiri godine malo i ništa, tek zastupnički jedan mandat

placeholder


Četiri godine. Što su nama četiri godine!? Što se sve u četiri godine stisne, koliko pregleda kod liječnika, koliko sprovoda, koliko krstitki, koliko loših veza i dobrih druženje!? Koliko puta u četiri godine mijenjamo limenim ljubimcima zimske gume za ljetne, koliko rata kredita otplatimo, koliko puta operemo zube, uvaljamo piletinu u brašno, jaja i prezlu, bacimo smeće, pogledamo se ogledalo da bi, sada već pomalo ravnodušno, zaključili da su nam se mišići opustili možda i više nego li nam je šarm nabujao. U četiri godine svega stane, a opet ne mora stati ništa.


Što vrijeme radi ljudima i događajima možda najbolje ovih dana ilustrira Svjetsko prvenstvo u nogometu što se igra u Kataru. U Rusiji prije četiri godine, Šime Vrsaljko bio je centralna figura one sjajne fotografije gdje nakon pobjede u polufinalu i ulaska u finale pola njega laži na travi, a pola na hrvatskoj zastavi. Čovjek je u međuvremenu i među ostalim grijao klupu madridskog Atletika, uspio se razvesti i naći novu partnericu, zaigrati i u Grčkoj pa ostati bez kluba. Uglavnom, četiri godine su bile itekako dovoljne da na kraju ostane bez mjesta na boku Dalićeve družine. S druge strane stoji, dakako, Luka Modrić, čovjek koji stari sporije od ikog, kojem je svejedno je li ruska stepa u igri ili pustinjski pijesak. Čini se da ne vidi taj ništa, ili vidi malo što, osim lopte na svom puta ka novom četverogodišnjem ciklusu koji će bit’ u vlas isti kao i ovaj prethodni. Prije četiri godine Rusija, isto putinovska, blještavi stadioni, navijači, votka i hrvatska predsjednica što pjeva na kiši. A sada ista ta putinovska Rusija u bezumnom ratu koji je sam pokrenula. Prije četiri godine puste pustinje Katara, a sada velebni stadioni na njima u koje su mnogi životi gotovo bukvalno ugrađeni, a sve tjerani nevoljom. I da, i u tom pijesku hrvatska predsjednica, samo što je sada bivša i što ne pjeva na kiši nego na suncu. Četiri godine, olimpijski ciklus reklo bi se.


Prije koji dana premijer i ministri, oni kojih se to tiče direktno makar bi se trebalo ticati svih, posjetili su Baniju. Ili Banovinu, da jezični čistunci ne bi osjetili kakvu ugrozu. Novine pišu kako se Vlada nakon godinu dana usudila obići Baniju. Možda se, nije nemoguće, jednostavno nije stiglo od silnog posla što ga Vlada uistinu ima. A možda se nije imalo zašto kada ministar graditeljstva ne stoluje i nema kancelarije u Petrinji, ili Glini, makar bi tako trebalo, barem dok obnova traje. I televizije izvještavaju o tom posjetu. Ton tu gledatelju i ne treba da shvati o čemu se u prilogu radi. Na snimci ministar branitelja Tomo Medved, čovjek koji je podosta vremena proveo među stradalima od potresa od kojeg evo i dvije godine ima. Sluša ministar što mu to ima za reći domaćin, isto branitelj, vezano za brzinu obnove. Zna jamačno Medved sve što mu čovjek ima za reći i prije nego ovaj to izgovori. Nije prvi put da sluša kako kasni sve, kako je sporo sve i kako se živi tu život nedostojan čovjeka. Novost je što Medved gotovo naređuje čovjeku da se strpi jer ‘nije jedini’. Novost je i kad ministru čovjek na to kaže: »Dragi, nisi ti kriv, tvoji ljudi ništa ne rade.«




Dok kamera snima ministre i domaćine, ne može izbjeći gdjekoji kontejner, sve i da hoće. Tako se zovu one limene kutije u kojima ljudi od potresa žive. Ne svi, dakako, ali i da ih je i deset, puno je. Misli lete unatrag, sve tamo skoro do potresa, recimo do silne želje u stradalnika da se kontejnera dočepaju samo da ne budu na otvorenom, da ne spavaju u automobilima, da im djece ne mrznu. A onda lete do prvog ljeta poslije potresa kad je u kontejneru ‘ugodno’ k’o u kakvoj pećnici. Staviš vodu da uzavre da podgriješ ono malo obroka, a sve u čas zapari i zamagli da te prođe volja i za jelom i za življenjem. A opet, ti što su u kontejnerskim naseljima bar imaju kakvu-takvu iluziju da se o njima ipak brine, sporo, ali ipak. Netko je tu ipak preko puta u kontejneru, netko podijeli kakvu donaciju, nije daleko ni kakav dućan. Ma, ima i onih do kojih nekidan visoka delegacija nije ni došla, bar ne sudeć’ po izvještajima. Ima onih čije su naherena kuće daleko od glavne cesta, a onda i daleko od očiju, a onda i daleko od srca. Do njih malo tko i malo što stiže, tek glodavac koji što polaže pravo na ruinu jednako kao i čovjek što u toj ruini čeka obnovu. No, od nekidan barem su stradalnici dobili ‘preciznu’ procjenu do kad im je čekati. Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivan Paladina poručio da bi se Banovina, što se tiče privatnih objekata, konstrukcijske obnove i gradnji zamjenskih obiteljskih kuća, mogla obnoviti za tri do četiri godine. Četiri godine još, a kažu da je u ove dvije šest kuća došlo pod krov. Šest.


Vježbalište. Nije teretana, jer u teretani se ne priča, ne razmišlja, ne misli dok se mišići pumpaju. Ovo je onako korektivno, ako nije i zdravstveno, a kad je tako onda se stigne i razmijenit’ koja riječ. Stigne se, recimo, primijetiti kako je u trenera Davora izrastao onaj Movember brk, pa sada one što su mlađi podsjeća na ‘onog pokojnog pjevača kojem se ne mogu sjetiti imena’ (ispostavilo se da je to Freddie Mercury op.a.), dok drugi što su stariji sramežljivo i zalud spominju lik, djelo i brkove Džoa Maračića Makija. Zalud ga spominju, jer su mlađariji legenda pjevačka i njegov brk tek daleka i nepoznata prošlost. Ma, četiri godine razlike ne dijeli ih ništa dok se po treningu jedni drugima žale na zimu, onu što te svake godine iznenadi silinom, pa se zavuče u kosti prije nego se ogrneš debelom jaknom, taman da hladnoća u tim kostima prezimi svim pokrivalima usprkos. Pa se onda posramiš kad shvatiš koliko je ta tvoja zima bezvezna i nevrijedna spomena, dok u Ukrajini ljudi nemaju ni struje ni vode, a zime su im kudikamo oštrije, teže.


A onda u čas dođeš do države, do tog aparata koji je odavno mogao ovu malu našu zemlju učiniti energetski neovisnom kraj tolikog vjetra, vode, i drugih čudesa. Karikirano rečeno, da je na svakom balkonu mala vjetrenjača već bi bilo drugačije. Ali, tko je mislio da će rat, i problemi s energentima, i potres, i ovo i ono. Bitno je bilo zadržati postojeće stanje, jer ono je nama, pogotovo ako si dobro uhljebljen, najbolje. I boljeg od tog, boljeg društva i poretka, eto, nema, već jedino gore može bit.


Samo, u pravu je Viktor Ivančić kad neki dan na »Doručku s autorom« na Sajmu knjiga u Puli veli da mi ne znamo što nas čeka ako neke stvari odbacimo. Odnosno, kako kaže Ivančić, postoji razlog zašto neke stvari treba odbaciti i ne možemo od straha da je sljedeće rješenje lošije od postojećeg odustati od kritike postojećeg stanja. Ali, odustaje se, kako globalno, tako i lokalno. Pa se ne mijenja ništa i ne mijenjamo ništa jer nas je strah, a strah nas je jer su nas na strah naučili. A možda je, ponoviti valja, baš to nepoznato bolje. Dali smo se uškopiti taman tako da s divljenjem, koliko i s ljubomorom, gledamo kako Mario Ferri, tako se čovjek zove, ulijeće na teren tijekom utakmice SP-a između Portugala i Urugvaja, pa se zbog njega prekida utakmica. Trči on terenom dok mu na majici s prednje strane piše »Spasite Ukrajinu«, sa stražnje »Poštujte iranske žene«, a u ruci mu zastava s duginim bojama. Ljubomorni smo i bokunić ojađeni, jer što god da je momku motiv, taj njegov trk je dokaz da on može što mi ne možemo jer smo se utopli u pasivnosti, ravnodušnosti, u uvjerenju da bolje ionako ne može, i da je bolje da se ne mijenja ništa pa da ne bi kojim slučajem ispalo i gore.


Četiri godine. Toliko traju i mandati u političara. Gdjekojem traje mandat i pet godina, ali to u nas ne čini baš nikakvu razliku što se kvalitete posla tiče. Ljudima od politike svi trudi se svode na to da opstanu još četiri godine. Kad im se potvrdi da imaju te četiri godine poimanje vremena kao takvog biva u njih drugačije. Četiri godine za obnovu možda je i realno, možda brže stvarno ne ide i možda je veliko već i to što se nakon dvije jalove godine nazovi obnove ministar usudio priznati da mu sad trebaju najmanje još četiri. Samo, jedno su četiri godine kad se griješ grijalicom u kontejneru, a drugo su četiri godine kad ti tabane mazi podno grijanje. Svijet je jednostavno drugačiji kad se sve te krstitke, sprovodi, loše veze i dobra druženja gledaju kroz prozorčić kontejnera. Četiri godine iz te limene kutije čine se, i bome jesu, cijela vječnost.


U četiri godine svega stane, a opet ne mora stati ništa. Izvjesno je samo da će se za četiri godine igrati Svjetsko prvenstvo u nogometu, da će Modrić biti i tada jednako ‘star’, da će bivša predsjednica i opet pjevati navijačke i da će Vlada opet obići Baniju. Dok nas okolnosti svjetske i lokalne tjeraju da mijenjamo stvari iz korijena i gradimo državu koja će biti onaj dobar servis građanima, mi ćemo i dalje po starom polako i ovako. Nama su četiri godine malo i ništa, tek zastupnički jedan mandat.