Ljeto je u punom jeku. Ni toplinski valovi se ne daju smesti, baš kao da blagdana Velike Gospe nije ni bilo pa da zahladi malo. Autoceste zakrčene, gradovi zakrčeni, cijene lete u nebo, a ministrica turizma svako malo je u nekom studiju televizijskom gdje teškom mukom skriva osmijeh na licu kad su već brojke tako rekordne.

Novci kapaju u državnu kasu, pod jastuk će se staviti štogod ako se turizmom bavite, a država neće na jesen pasti na prosjački štap kolikogod kilavih poteza povukli oni koji ju vode. Treba to onda i izbliza vidjeti.

Pripreme za put nikad nisu bile manjeg opsega. Sve što treba je kupiti litru, dvije motornog ulja, jednu da se odmah nalije, a drugu da se lijeva po potrebi. »O, još nam ulje malo kapa«, šeretski će višegodišnji dobavljač u kvartovskoj trgovini autodijelovima.

»Kapa sve manje i manje«, brzopotezno će stalni kupac, dijelom u to uvjeren, a dijelom shrvan činjenicom da se za ovoliko stare automobile dijelovi koji će spriječiti kapanje ulja više i ne proizvode. Ali, i to je draž ljetna.

S druge strane zato stoje tekstovi u dnevnom tisku o rasprodaji domaće obale i nekretnina uz more strancima koji stoje u redu i kupuju, kupuju, kupuju.

Oči bode rečenica kako je u Dalmaciji, uz obalu generalno, svatko danas milijunaš ako ima plac za gradnju u krugu pet kilometara od obale.

Čuj, milijunaš! Ako ih i ima dobro su se sakrili. Ako je tako lako onda valja požuriti s prodajom dok još ima tih stranaca s debelim novčanikom.

Zašto bi narod radio drugačije od države. Rasprodali smo štošta, pa što ne bi i urbanistički neugledne kućice prije nego klima što se mijenja učini svoje i poplavi sve što nije negdje visoko na nadmorskim visinama.

Klima, e da, klima…. Evo se Sava u Zagrebu pješke prijeći može, a da se noge skvase samo do koljena. Istra već pamti redukcije vode.

Požari bjesne dok se kanaderi servisiraju, a more na trenutke bude toliko toplo da se ribe bacaju iz njega van koliko je unutra neizdrživo.

Netko nekidan reče da mu se čini kako su smokve našeg djetinjstva jednostavno dozrijevale ranije, a sada i kraj kolovoza dođe a da su jedva rodile.

Pa će na jesen faliti hrpa ratarskih kultura, pa ćemo ih skupo uvoziti, pa ćemo ih još skuplje na tržnicama i u trgovinama nuditi, pa će priča o zdravoj prehrani biti samo tlapnja kad je i ono sirotinjsko pileće bijelo meso došlo skupo ko kil’ janjetine praktički do jučer.

A tek kad krene grijanje, pa kad se shvati koliko su čudni puti i cijevi kojima nafta po svijetu putuje, bit će ludo i nezaboravno.

Ali, imamo i mi strategije za sve. Radi se ona za održivi turizam, štogod to u našem slučaju značilo, a bit će i neke za jesenju štednju energenata kao takvih.

Vani se sve to već radi, recimo gase svjetleće reklame i pišu direktive na koliko se stupnjeva smijemo u kući grijati, a na koliko se hladiti.

Lako onima koji su klima uređaje kupili prije recimo deset godina, ti su se stigli nauživati temperature hladnjače u vlastitom domu, ali ovi što su tek nedavno kapitulirali i instalirali klime uistinu su pehisti.

Pa to je kao da položiš vozački, a onda ti pape dade automobil jednom u mjesecu. S druge pak strane, valjda neće biti tako teško leći u hladnu sobu, baš kao nekada, ili se obući u dugi rukav dok se po kući hoda, a ne da si i ljeti i zimi u gaćama.

Ne može biti baš toliko teško, ali može biti da će biti nedovoljno. A opet i mali pomaci su veliki. Ima ih recimo što su se usudili usred žege voziti automobil s posla kući bez da klimu upale, samo s otvorenim prozorima, pa su preživjeli i bili zadovoljni sobom.

A baš kao da im ni to nije bilo dosta, u stanu su pratili smjer vjetra, detektirali kud ide promaja a kud topli zrak izvana, spustili rolete, okačili vlažne plahte naokolo i uživali u činjenici da su za cijeli jedan stupanj uspjeli smanjiti temperaturu. Elem, može se, ali samo ako ćemo svi tako.

Pogled na televizijske vijesti donosi svakodnevno i lijepu dozu informacija o ratu, o Ukrajini koja nam više nije u fokusu baš, pa malo inflacije, pa gorivo koje je čas skuplje, čas jeftinije…

Da nije turizma pokrio bi se čovjek dekom po glavi i čekao da prođe. Ovako, zahvaljujući svakodnevnom TV ukazanju ministrice turizma, gajimo neku nadu.

Što zbog nje, što zbog sve sile objava po društvenim mrežama zbog kojih se čini da nikad više skrivanih uvala nije otkrivano, a koliko god da ih je otkriveno da još uvijek ima ona koja samo na tebe čeka.

Dobro je, lijepo je, ali kao da je na silu. I jest malo na silu i u strahu od jeseni. A onda se ukazala Lana Pudar….

Plivanje, Europsko prvenstvo u Rimu. Davno su prošla vremena kad se plivanje napeto pratilo. Davno su prošla vremena kad ti iz osnovne škole ne bi dali poći dalje ako nisi naučio plivati.

Danas klinci tu obvezu nemaju i to bi bilo strašno i da nismo zemlja uz more k’o što jesmo. Bilo je davno, ali se pamte mnogi, od Đurđice Bjedov, do Dine Levačić.

Ali, ipak se ne gleda Europsko prvenstvo kao nekad, odnosno nije se gledalo sve do nekidan kad je netko negdje u bespuću društvenih mreža napisao Lana Pudar, pa uz to nacrtao smajliće, pehare, aplauz.

I onda čitaš da je Lani Pudar samo 16 godina i da je rođena u Mostaru i da je osvojila titulu na 200 metara leptirovim stilom. I onda tražiš snimku utrke pa nabasaš na onu neku gdje Britanac ugodnoga glasa komentira što se na plivalištu događa.

Ne treba ti sjajno poznavanje engleskog jezika da shvatiš kako je bahato momče podcijenilo djevojku u stazi dva. Ne treba ti velesluh da čuješ kako se pita je li luda ova mala kad je ovako žestoko krenula.

Ne treba ti znanja o plivanju velikog da ti da na živce čovjek kad na pola utrke praktički tvrdi da Lana taj tempo neće izdržati. A ona ga je izdržala!

Prva od starta do kraja, prvakinja Europe iz Bosne i Hercegovine, iz Mostara, iz grada koji bazena olimpijskog nema.

Malo kasnije dijelile su se medalje. Vidiš da su djevojke na drugoj i trećoj stepenici postolja od Lane Pudar starije, a i vidiš i da u nje ama ništa kvarno i loše nema.

Vidiš u publici mladost neku što u rukama ima zastavu BiH. Onda krene himna, i onda kamera stane na one dvije suze koje se nisu dale urazumiti već su krenule iz Lanina oka pa se, k’o za potrebe snimanja, zaustavile tu negdje na obrazu.

Ne treba čovjeku puno da i sam zaplače. Jer, lijepa je mladost i lijepe su te velike sportske priče kad mali pobijede velike, kad trudom i talentom nadomjeste svaki startni hendikep pa i to da treniraju u gradu koji bazen nema.

Lijepo bi bilo da je na tronu djevojka od bilo kud, a gdje neće biti lijepo kad je Lana Pudar tu iz susjedstva.

Ono što je bio višak i što se dalo preskočiti je onaj ovlaš bačen pogled na portale gdje je već počelo svojatanje ili minoriziranje Lanina uspjeha.

Najdalje su tu otišli u Srbiji, jer otac joj je tamo, nakon Veleža, bio golman i izjašnjava se on kao Srbin i pravoslavac u Mostaru.

Ali, da ne bi tog ovlaš bačenog pogleda ne bi ni vidjeli kako im Velibor Pudar odgovara da ga ne more više s tim za koju će zemlju Lana plivati, jer će plivati za BiH, »zemlju svog porijekla, zemlju svog rođenja, zemlju koju u srcu nosi«.

I da ne bi ovlaš pogleda, ne bi se vidjelo ni kako Velibor Pudar onima što ga tjeraju da pliva za »svoj« narod, kao da ovaj u BiH nije njegov, citira i mrvu parafrazira Davorina Popovića Pimpeka, legendarnog pjevača legendarnih Indexa, pa kaže: »Više volim da mi u Mostaru moja raja kaže ‘đe si šupak jedan’, nego bilo gdje drugdje ‘izvolite gospodina Pudar’.

Lana Pudar bila je na tren ono lijepo u moru nelijepoga. I koliko god to možda nategnuto zvuči, to njeno prvo mjesto na 200 leptir, i njen otac koji više voli svoju raju od bjelosvjetskog blještavila zapravo nam nude formulu spasa za sve što nas je snašlo.

Valjalo bi krenuti od sebe, raditi ono u čemu smo najbolji, voljeti susjede, cijeniti prodavačicu u kvartovskom dućanu, ugasiti nekad svjetlo ničim izazvan i voljeti to što radiš.

Nije lako, da jest ne bi se svatko trudio objaviti javno da mu je na moru dobro, već bi dobro bilo razumljivo samo po sebi. Ali, nije ni nemoguće.

Lani je uspjelo biti prvakinjom u plivanju, a da bazena nema. I to je, kažu, čudo oni što ne vide predanost. Lakše je u čudesa vjerovati kad je sustav invalidan.

A da sustav valja, da je u njemu reda, urbanizma, ekologije, mudre potrošnje energije, industrije neke, poslovanja, letjeli bismo, ovakvi kakvi jesmo, do Mjeseca.

Možda nam tad turisti ne bi ni trebali, odnosno možda bi ih tada bilo taman toliko da nam turizam, a bome i životi, održivi budu.