Svako jutro ona se mora prva i prvo dočepati novina. Nabaci naočale na nos, sjedne za stol prostorije u stanu kojoj su okolne novonastale zgrade s godinama najmanje ukrale svjetlo, natoči si onu jedinu kavu što će je u danu popiti jer zbog visokog tlaka više ne smije, i krene, od zadnje stranice dakako, čitati novine. Raspored TV emisija preskoči, na osmrtnicama se zadrži dugo, sporta se takne ovlaš, a onda dođe do one unutarnje politike. Da je na stranicama od politike zna se i po njenim grimasama, puhanju, škrgutanju zubima, a nerijetko i po kojoj psovki. Ne libi se ona psovki kada je politika u pitanju. Svako jutro ona tako, taman da je možeš vizualizirati da si i na drugom kraju svijeta i taman da je ima smisla i opet pitati: »Stara, što ima u novini?«

– Evo piše da Ukrajinci kupuju sela po Dalmatinskoj zagori – veli.

– Da prodamo i mi naše? Ionako će se urušit’ sve – provocira potomak.

Prvo ga je, naravno, poslala tamo gdje mu je mjesto, pa je put istog tog mjesta poslala ćaćinu rodbinu koja oteže s podjelom to malo sirotinje, a onda je analitički kazala: »Sve što valja mi ćemo prodat’. Sve što ima potencijala raspačat’ ćemo. Što će djeci ostat’!? Ništa, baš ništa!«

– A tako ti je to – na to će pomirljivo mladunče od svojih 50, taman da rezolutno i promptno prekine ona s njim svaki daljnji razgovor, do sutra i novog pitanja »što ima u novini«.

Ljeto što nikako da mine, barem kada su očajno neugodne temperature u pitanju, donijelo je iskusnim čitateljicama i čitateljima tiska mali milijun razloga za nerviranje. Da je samo katastrofalnog požara u Omišu bilo bi dovoljno, ma bi tu i drugih razloga da se mršti čelo, poput recimo notornog Thompsona koji se ruga svima govoreći da bi branio Vukovar 91. da nije bio spriječen. No, koliko god svega lošeg u nas bilo, uvijek bi s vremenom sve to, baš kao u pjesmi, prekrili snjegovi, ružmarin i šaš. Ovaj put, međutim, snjegovi, ružmarin i šaš nemaju šanse, jer da rastu mahnito posve teško da prekriti mogu smeće, smeće koje je nabujalo toliko da se više ne može metaforom zvati.

Hrvatski puk osvijestio je da mu je zemlja puna smeća, opasnog smeća, divljih odlagališta, ljudi što na smeću zgrću pare, smeća od ljudi spremnih trovati druge samo radi profita, malih i velikih birokrata koji se ne libe lijepiti pečate i potpise na dozvole da se smeće uvozi i odlaže tamo gdje se ne smije. Hrvatski puk otkrio je da postoji Lika i da Lika nije samo onaj komad autoceste kojem nema kraja kad se na more voze, već je i naša voda, naša zemlja, naš zrak, a da je čist i da je bogatstvo i da je blagodat. Bila je Lika oaza dok nije nahrupilo smeće, toliko smeća da je za ne vjerovati. A nema ni dvije i pol godine da smo pričali s Robertom Labrovićem, čovjekom iz Otočca i osnivačem TV Loki, televizijom lokalnom a svjetskom, koja bilježi ama sve što se u Lici dogodi. Na upit nije li Lika ipak mrvu pusta i pomalo zapostavljena, Loki nam tad reče: »Nije Lika pusta! Lika je puna života. Trenutno ima nekih 35.000 stanovnika i po svom prostoru je jako lijepa. To je jedan veliki studio sreće, ljubavi, života. Ima svega. Recimo, grad Otočac je smješten na tako lijepom mjestu. U krugu 100, 150 kilometara imate i Zagreb, i Bihać, i Zadar, i Velebit, i more, i Plitvice. Lika je lijepa, čista je voda, nema nešto industrije, ima drvne industrije, OPG-ova puno. Imam neki blagi osjećaj da Liku netko čuva za crne dane. Dolazim do tog zaključka. Vjerujte mi. Industrija je prije rata bila u Lici ogromna, imalo se sve i svašta. Najedanput nema više ničega. Zašto? Zato što imamo puno izvora vode, nekoliko stotina izvora, imamo rijeku Gacku, rijeku Liku, Plitvička jezera, podzemne bazene. A tko bude imao vodu, imat će život. Pa će oni koji kupe napuštena sela, spustiti se helikopterima, ograditi se žicom i imat će jedan mir i blagostanje.«

Netko kao da je čitao to što je Loki govorio, taman da taj mir i to blagostanje, taj prostor vrijedan toliko da se činilo kako će se jednoga dana vanzemaljci na njega spustiti željni svega što na svojim planetima nemaju, odlučio devastirati otpadom. Godinama se taložila nevjerojatna količina smeća tamo gdje je naroda ionako ostalo malo – ako se nije i radilo na tome da ga ostane malo – kad se ionako živi teško. Godinama nitko ništa poduzeo nije, jer »tako ti je to«. I jer ruka ruku mije. I jer svatko u lancu ima neke koristi. Tko je kriv!? Nitko ne zna tko je kriv, makar se zna i tko je radio na carini, i tko je vodio inspektore, i tko je bio na vlasti. Sve se znalo, ma se svejedno vozilo. A onda je puku ličkom dozlogrdilo. Da je smeće najčišće na svijetu dozlogrdilo bi ga gledati, a čisto nije. Nema čistog smeća. Ima zato opravdane bojazni da je sve otišlo taman toliko predaleko da se u onaj lički krumpir bez straha zagristi više ne može, niti se voda bez straha može piti. Narodski rečeno, upropastili smo i opet ono što je valjalo, skoro pa jedino. Tu smo majstori. I nije nam prvi put da nas je indolencija dovela do zida. Škovace se u nas uvijek guralo pod tepih ili se slijepo vjerovalo da će ih već netko pokupiti. Sad kad su nam došle do grla, sad kad ona »to je tako« više ne vrijedi, sad kad obračun sa smećem svake vrste traži prije svega narod Like, eto nervoze u čeljadi što nas vodi. Lako je obračunati se s političkim oponentima, njima samo kažeš da politiziraju baš kao da je to uvreda, a ne njihova osnovna djelatnost ma koliko je traljavo obavljali, ali što reći roditeljima koji su zabrinuti za svoju djecu jer odrastaju uz nenormalne tone opasnog otpada!?

– Vidjet ćeš, sve će HDZ svesti na to da se prikažu kao spasitelji, oni koji rješavaju problem. Jer »to ti je tako«. A svi su krivi! I oni čije je smeće, i oni koji su ga dovezli i deponirali, i ovi koji su im dozvolili da ga tu deponiraju, i oni koji sve to nisu kontrolirali, a morali su, i oni koji su sve znali i vidjeli, a ništa nisu prijavili, i svi gradonačelnici, župani, ministri od okoliša. Svi, od prvog deponiranja do danas – proročanski žestoko će kum Vedran.

Pa se evo nabacuju političari blatom čije je smeće veće. Pa se traži čiji je deponij duže u pogonu. Pa se svi pravdaju na isti način, bilo da poput HDZ-ovaca tvrde da pojma nisu imali, ali su imali slijepe vjere da institucije rade svoj posao, ili se poput Tomaševića kad ga prozovu zbog otpada na zagrebačkoj Savici brane činjenicom da se tad nisu ni rodili. Nije da nije bitno tko je za koji otpad kriv, ali brate nije herojstvo da ga se pokupi, već je to dužnost i ono što se od čelnih ljudi države, grada, sela očekuje. Na tom se prolazi ili pada, na komunalijama. Dobro, kadikad i na porezu.

Jedna od onih stvari zbog kojih se premijeru moralo odati priznanje svih ovih godina jest savršen talent za dobar i po njega i stranku mu koristan PR. Nažalost, ovaj put kao da se i to izgubilo. Možda bi, lako moguće da bi, isprika Ličanima značila puno više od prozivanja medija, oporbe, ljevičara. Sjesti za stol u Gospiću i natočiti vodu iz slavine, a niti je voda ‘ladna niti si ti oznojen, hrabro je taman toliko da Cvjećarka na svom Facebook profilu uz fotografiju bokala, premijera i vode napiše: »Superheroj Aquaman.« S druge pak strane prosvjed, hod za Liku, kolona u kojoj će biti i ovakvih i onakvih, ali najviše onih poput jedne Ličanke kojoj se srce kida dok pokušava objasniti svojoj 100 godina staroj baki zašto je mudrije da po stare dane umjesto bistre vode ličke pije vodu iz boce kupljene u trgovini. Prosvjedovati zbog bake itekako ima smisla. Tražiti da se nered konačno krene pretvarati u red itekako ima smisla. »Tko bude imao vodu imat će život«, reče onomad Loki. To je jedina istina uz koju može stajati ono »tako ti je to«. Sve drugo je samo ravnodušnost koja će nas dotući i gore od škovaca.