Zbog sukoba Banskih dvora i Pantovčaka oko zapovijedanja Oružanim snagama sada je blokirano imenovanje zapovjednika Obalne straže. Odluka o postavljanju komodora Milana Blaževića blokirana je u Uredu predsjednika. Sukob dvaju brda počeo je zbog toga jer je ministar obrane Mario Banožić umirovio zapovjednika Počasne zaštitne bojne protivno volji predsjednika Republike. Zaista nije do kraja jasno zašto je to napravio. Naime, Milanović je dao do znanja da želi da Burčul ostane. Osobno je to zatražio od Banožića. Zahtjev u tom smislu bio je komuniciran i prema Vladi i prema Uredu premijera.

I bez obzira na sve to, Banožić je donio odluku o Burčulovom umirovljenju, a znao je ili je morao znati da će time uzrokovati veliku političku eksploziju. Nije jasno ni zašto iz vrha Vlade nije sugerirano Banožiću da posluša Milanovićev zahtjev. Mada tu treba reći da je lako moguće da je slučaj zapovjednika PZB-a bio samo povod za sukob s ministrom obrane. Da je ovaj prihvatio predsjednikov zahtjev, Milanović bi moguće brzo pronašao neki drugi povod. Tu treba reći i to da Banožić kod donošenja ove odluke nije prekršio nikakav zakon. Možda se zaista radilo o krajnje pogrešnoj odluci u političkom smislu. On zaista jest njenim donošenjem bespotrebno ponizio Milanovića. Ali on ju je donio apsolutno u skladu sa svojim zakonskim ovlastima.

S druge strane, ono što radi Milanović jest grubo kršenje zakona. Onog o obrani koji jasno uređuje odnose predsjednika Republike i MORH-a kada je u pitanju angažman pripadnika Oružanih snaga. I koji su poštovali svi predsjednici Republike od 2000., čak i sam Milanović na početku svog predsjedničkoga mandata. Cijelo rješenje zaista jest potpuno nelogično. Ustav prvo predsjednika proglašava vrhovnim zapovjednikom, ali onda dodaje da će se pojedinosti urediti zakonom. A Zakon o obrani kaže da je predsjednik vrhovni zapovjednik samo u ratu, dok u miru Oružane snage vodi Ministarstvo obrane. Prvu verziju Zakona donijela je SDP-ova vladajuća većina kada je Milanović bio državni dužnosnik. Promjene Zakona o obrani, kojima se dodatno ograničava predsjednika, također je donijela SDP-ova saborska većina. Milanović je tada bio predsjednik SDP-a i premijer.

Mediji su objavili nekoliko dopisa Milanovićevog ministra obrane Ante Kotromanovića kojima on upozorava tadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da mora poštovati Zakon o obrani. Točnije, da ako želi angažirati neki brod ili helikopter HV-a za svoje aktivnosti, mora prvo poslati dopis u njegov Ured da on to odobri. I Grabar Kitarović se tome pokorila. Za svako je svoje putovanje tražila Kotromanovićevo odobrenje. Koje je uvijek stizalo jer se radilo o običnoj formalnosti. Ali formalnosti koju zahtijeva Zakon o obrani. Na potpuno isti način funkcionirao je s različitim vladama i Stipe Mesić tijekom svog desetogodišnjeg predsjednikovanja.

Sada pak Milanović izravno zapovijeda načelniku Glavnog stožera kada su mu potrebna prevozna sredstva i ljudstvo. Što pak u formalnom smislu znači da su učinjeni troškovi za koje ne postoji zakonska podloga. Pa je zbog toga i došlo do situacije da vojnici koji putuju zajedno s Milanovićem nemaju pravo na dnevnice.

Kako se o ovome izjasnio Vojni inspektorat, potpuno je irelevantno. Konačni pravorijek o ovom sporu Vlade, ne ministra nego Vlade, i predsjednika može donijeti samo Ustavni sud. Postojeća je situacija potpuno neodrživa, što se vidi i iz slučaja komodora Blaževića.

Naravno, budući da živimo u Hrvatskoj, to se možda nikad neće dogoditi. Iako je prilično jasno tko ovdje krši zakon. Teoretski je naravno moguće da Ustavni sud donese odluku u korist Milanovića. Ali to bi onda značilo da je Zakon i Ustav kršilo svih šest vlada od 2000. godine, uključujući i onu Milanovićevu. A da su Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, i sam Milanović na početku svog predsjedničkog mandata, bili budale koje su dozvolile da im Vlada pred nosom ukrade pravo zapovijedanja Oružanim snagama.