Ako je Hrvatska već odlučila u zemlju pripustiti radnike iz trećih zemalja, onda bi se s njima trebala pristojno ponašati. I kada je u pitanju državna administracija i kada su u pitanju poslodavci i kada su u pitanju obični građani. A posebno kada su u pitanju agencije koje radnike dovode u Hrvatsku.

A, naravno, kao što se moglo i očekivati, tome baš i nije nije tako. Sada se vidi da je i sama država prilično nespremna za ovako veliki priljev strane radne snage. Što onda izaziva brojne, često nepremostive, prepreke i za agencije i za poslodavce. I naravno ponajviše za same radnike. Nema baš ni malo slučajeva u kojima se zbog spore i kaotične administracije strani radnici moraju skrivati po kućama i ne izlaziti na ulicu iako su u Hrvatsku došli potpuno legalno i imaju poslodavca koji ih želi zaposliti. Ali moraju mjesecima čučati u nekakvim zatvorenim prostorima jer im državna administracija nije na vrijeme izdala odgovarajuće papire. Naime, u slučaju da ih na ulici legitimira policija bili bi u teškom prekršaju bez odgovarajućih papira. A koje nemaju ne svojom, već isključivo krivnjom državne administracije. Koja često zahtjev za odgovarajućim papirima rješava mjesecima. Ponekad i dulje.

Donekle je utješno u svemu ovome što se ovdje ne radi o nikakvoj diskriminaciji prema stranim radnicima. Nitko ne odugovlači namjerno izdavanje odgovarajuće papirologije kako bi onemogućio dolazak stranaca. Riječ je ovdje o dobrom starom hrvatskom kaosu i konfuziji. Naprosto, kao što na jako puno područja državna administracija funkcionira po nekakvoj inerciji, tako se taj hrvatski nacionalni običaj sada srušio i na Nepalce, Filipince i ostale radnike iz trećeg svijeta. To što se sada događa njima nešto je s čime se građani ovdje susreću već desetljećima. Odnosno susretali su se oduvijek.

Ali, naravno, nije isto kada se administracija obračunava s nekim hrvatskim građanom, a kada to isto ili slično radi s nekim iz neke azijske zemlje. Domaći čovjek ima i gdje živjeti i kome se obratiti za pomoć. I što je najvažnije ipak ima oko sebe i neku obitelj koja će u slučaju velike potrebe priskočiti i izvući ga iz nevolje. Stranac nema ništa od toga. Još kad se radi o osobi iz zemalja bivše Jugoslavije, ona može otići kući koja je relativno blizu. A do recimo Filipina ili Nepala su tisuće kilometara. Ne može netko od njih na nekoliko mjeseci skoknuti kući, pa se onda kada se konačno potrebni papiri materijaliziraju, vratiti u Hrvatsku. Nego mora to razdoblje u njoj provesti kao neki poluilegalac iako u takvu situaciju nije zapao svojom krivnjom.

Sve ovo o čemu se ovdje govori odnosi se na situaciju u kojoj se korektno ponašaju i agencija koja je radnika dovela i njegov eventualni poslodavac. Ali kao što se zna, ni tome nije baš uvijek tako. Pa se onda još ovaj dvojac u nekim situacijama počne nekorektno ponašati, onda za strance nastaje pravi pakao. Potpuno nezaštićen, s problemima koji dolaze sa svih strana, stranci se nalaze u nemogućoj situaciji. A još ako ima toliku nesreću pa da negdje naleti na male fašiste koji tuku strance pa ni kriv ni dužan dobije batina, e onda je Hrvatska u koju je došao trbuhom za kruhom za njega postala svojevrsni deveti krug pakla. A sigurno, nažalost, ima i takvih.

I tu sada negdje dolazimo do najvažnije stvari. Mjera je uljuđenosti, morala i elementarnog poštenja hrvatske države, a ako baš hoćemo biti patetični, i naroda po kojem nosi ime, da ljudima koji u nju dolaze raditi osiguramo elementarnu korektnost. Da ih agencije i poslodavci ne mogu iskoristiti i prevariti, da ih državna administracija ne smije onemogućavati tu radu. I da ih naravno nitko ne smije tući jer imaju drugu boju kože i ne znaju govori hrvatski. To je temelj, to je osnovna crta ispod koje se ovo društvo ne smije spustiti. Kada se govori o ovome, neke druge stvari su manje važne. Onim strancima koji su ovdje, to se mora osigurati. A relevantna pitanja kao što su snižava li se u nekim sektorima gospodarstva dolaskom stranih radnika ipak namjerno cijena rada, s ovim nema nikakve veze. Oni koji su u Hrvatskoj legalno, koji su u nju došli raditi trebaju biti zaštićeni. I na zakonskoj razini i, što je još važnije, i na ljudskoj.