Hrvatsko gospodarstvo usporava. Već prvi kvartal pokazao je stagnaciju, drugi ju je utvrdio. Potrošnja usporava, dohoci su udarili u plafon cijena. Rast plaća iz proračuna je zaustavljen jer se nije moglo više dizati te plaće unedogled.

Fiskalna ograničenja su ih stigla. Rast kredita i dalje se planira kočiti, HNB donosi nove mjere, pa je i ta poluga dala svoje. Investicije također usporavaju, narudžbe izvana usporavaju, iako se izvoz malo i oporavio u odnosu na pad iz prvog kvartala.

Građevina gubi zamah, nekretnine se sve manje kupuju, pa i manje grade, a europski fondovi, za ono kako su korišteni dosad, također presušuju. Novo će razdoblje imati neka nova pravila, ne toliko blagonaklona prema ulaganju u infrastrukturu.

Samo državna potrošnja donekle je ubrzala. Uglavnom, ekonomija se sama po sebi hladi, vraća u svoje oskudne gabarite, jer za daljnji ovakav rast više nema besplatnog novca.

Za to usporavanje, hlađenje, ne treba joj Vladin antiinflacijski program. Ali, to i nije bila njegova intencija. U Vladi su naravno još početkom godine vjerojatno uočili da će biti problema.

Sudarili su se već tada s limitima svog ekonomskog modela, a to nije kejnezijanski model, kako reče jedan ekonomist, već prije populizam i kupovanje glasova. S obzirom da je inflacija visoka, a velikim dijelom istina i uvezena – jer uvozimo skoro sve, ljepše zvuči boriti se protiv inflacije i pregrijanosti, nego protiv proračunske rupe.

Stoga je ministar Ćorić izašao s tezom da ekonomiju treba hladiti, a ustvari se radi o mjerama za spašavanje proračuna. Kako ne bismo ušli u režim prekomjernog deficita, a onda rejting leti dole.

To bi pak donijelo skuplje zaduživanje, a dodatno povećavati rashode nije pametno. U međuvremenu su iskočili još neki novi, inkluzivni dodatak, na primjer, koji je probio plan.

A u perspektivi i saniranje svog tog otpada… Zato je i predložen rast poreza dijelu gospodarstva. Ići će sada i porezi na profit većih tvrtki, a pitanje što će i koga uopće zahvatiti.

Očekivanja Vlade od trećeg kvartala sada su velika. No, sezona je bila kratka. Kasno je počela. S jedne strane, jedva čekamo osvježenje. Suša je veliki problem.

No, ako rujan ne bude klimatski povoljan, za proračun neće biti dobro. Jesenskih se kiša u tom dijelu treba bojati. Otjerat će turiste. Ali će – što je neizrecivo gore – možda potjerati PFAS spojeve nizvodno.

Usred ljeta je naime objavljena istina o nelegalnom i toksičnom otpadu u Lici. Nacija je ostala zapanjena. Pali smo u nesvijest od razmjera užasa u kojem živimo.

Zastupnici se ranije vratili s godišnjih. No, nema ozbiljnih posljedica po stranku na vlasti. Iako je jasno da gubi kredibilitet. Jer, upravlja institucijama koje su u najblažoj varijanti propustile reagirati.

No, HDZ unatoč svemu ima stabilno biračko tijelo, iako im rejting pada, kao i glavnoj oporbenoj stranci, SDP-u. Kampanja Plenkovićeva inflacija već je zaboravljena.

Iako je inflacija tu i ostat će. Samo sada u uvjetima stagnacije. No, daleko je teža tema otpad. Koji se nije pretvorio u pad – Vlade. Po tome sad svi lupaju. Ali, nema pomaka.

Premijer se na neko vrijeme bio i pritajio, čekajući valjda da se oporba »ispuše«. Da nam svima dosadi. No, u pitanju je voda koja znači život. Čije će se moguće zagađenje sada stalno pratiti.

Ljudi više ni tim mjerenjima ne vjeruju. Pada povjerenje u sustav. Uvedene su strože kazne za ekocid. Barem nešto. U međuvremenu se otkrivaju opasni deponiji po cijeloj zemlji.

Za koje politički mogu biti odgovorne ove i one stranke, ove i one vlade. Koje su morale vidjeti, a nisu. I politička odgovornost se tako dijeli, rastače. Pa u tom mnoštvu kao da se i lička priča nekako razvodnjava.

Jer, kao, svugdje toga ima, i kod nas, i vani… Iako je jasno da u Lici ima najviše – 37 tisuća tona. Profesor Puhovski opet dobro kaže da je siguran da je voda u Lici trenutno sigurna za piće, ali je pitanje hoće li biti za npr. šest mjeseci.

A političari nisu naučili dugoročno razmišljati. Više će se valjda o svemu znati nakon istraga koje se provode, a koje prelaze granice naše zemlje. Vidjet će se koliko će zahvatiti u širinu, ali i dubinu.

Učinilo se da bi se na ovom pitanju mogla zatresti naizgled ionako trusna Vlada. No, Plenkoviću, sve i da se riješi Penave, novih ruku ne nedostaje. Most radi. Ali, nema koalicijski potencijal.

On je oporba desnom HDZ-u, a s Možemo i SDP-om ne može. Iz ideoloških razloga, valjda. I kada su prvi put zvali ostatak oporbe u sabor – ovi nisu došli.

Onda su iz Mosta razumno poručili da će oni unatoč tome doći gdje god ih se po ovoj temi pozove, da neće biti sujetni. I birači to honoriraju. No, uz ekologiju, ima kod njih vrludanja u svim pravcima, kao i posve nepodnošljivih revizionističkih stavova.

Tu odmah izgube podršku birača sa suprotnog političkog spektra koji bi ih možda i podržali. I tako Hrvatska ostaje zaleđena u uvijek istom prizoru na političkoj sceni: HDZ-u, s više ili manje desnim partnerima.

IDS se traži. Manjine znakovito šute. Dok Most barem o ekologiji ozbiljno zbori, dotle se Možemo pokrio ušima, jer Zagreb baš i nije oličenje čistoće. SDP je pak izvan konkurencije.

Oni nikako da provjetre redove, pa po anketama opet padaju. U Rijeci ih više i ne spominju. Osim po diskutabilnoj ostavštini. Sami su si krivi. Njihov se šef već vidi kao budući premijer.

Ali, istupi su im dosadni. Ona koja možda jedina ima potencijal postati liderica ljevice je Sandra Benčić. Zašto pristaje na drugotnu ulogu, i pristaje li uopće, još ćemo vidjeti.

Politika je, pokazuje se, prije pitanje afekta, nego bilo čega drugog. To zna desnica i na tome lijepo profitira. Tako i Trump, nešto ostrašćeno lupi, ali svi slušaju. Konačno su mu liberali iz Kanade uzvratili istom mjerom. I rječnikom. Valjda se ne može drukčije.

Pitanje nelegalnog opasnog otpada je ekocid. U nekoj daljnjoj derivaciji je međutim i ekonomsko pitanje. Hrvatska poljoprivreda ionako stagnira. Ne možemo proizvesti hrane ni za sebe, a imamo sve prirodne uvjete.

To već i vrapci na grani znaju. Slavonija je neobrađena, a Lika, koja ima, imala je, vodne resurse, čiste šume i tlo, sada se našla pod znakom pitanja. Ljudi su dosad radije kupovali domaće, krumpir, kupus, šljive, iako je toga bilo sve manje.

Što će sada, zaobilaziti i to malo domaćih proizvoda? Jer se svi naravno boje. Znači, i to što smo imali, sada se izuzima. Razgovarala sam između ostalog i o toj temi ovih dana s Ljubom Jurčićem, ekonomistom i profesorom.

O ekonomskim pitanjima govori kako nemamo industrije, kako nam je i tercijarni sektor zaostao jer nudimo usluge bez dodane vrijednosti i kako se po svemu sudeći moramo pripremiti na dulje razdoblje pukog preživljavanja.

Što se tiče proizvodnje hrane, to bi, kaže, trebalo biti nešto o čemu se ne raspravlja, nulta točka, početak svake ekonomije. A nama je to najslabija točka, iako bi mogla biti najjača. O ovome pak što se u Lici dogodilo, Jurčić kaže da je zločin. Ali i ekonomsko, i sociološko, i pitanje opstanka.

U tom kontekstu izrekao je misao koju ću podijeliti: Ako si već nesposoban da zemlju obradiš, da je iskoristiš, a onda si je barem dužan očuvati za buduće generacije koje će to možda znati, biti pametnije i odgovornije.

No, sada se i to sveto pravilo pogazilo. Tlo i voda već jesu ili će biti kontaminirani – ako se skroz hitno ne počne sanirati. A i tada je to teška, možda već nemoguća, utrka s vremenom.