Vrijeme čini svoje, sjećanja blijede htjeli – ne htjeli. Previše je informacija kojima nas bombardiraju da se ladice ne bi praznile pa da u njih stanu nove i mahom sve bezvrjednije sličice iz života. Rijetki imaju taj privilegij da pamte sve. Ostali su sretni kada iz duboke memorije izvuku išta što će ih, makar na tren, razgaliti i vratiti tamo gdje je bilo i jednostavno i ugodno. Jednom mjesečno otac je tako sjedao za stol, pred sebe bi posložio mali milijun papirića, naoružao se olovkom, gumicom i digitronom – a digitron je za starije od pedeset svaki kalkulator koje god da je marke – pa ajde da poplaća račune. Govorilo se to tako ‘plaćati račune’, makar je to sjedanje za stol bilo tek prvi korak podmirivanja mjesečnih troškova, onaj da znaš s koliko para treba poći na poštu ili banku. U vrijeme bez internet bankarstva i drugih tričarija prvo je, naime, valjalo sjest za stol, osigurati sebi posvemašnju tišinu da i koncentracija bude posvemašnja, pa analiziraj i zbrajaj koliko se potrošilo vode, koliko struje i koliko će nas sve to zajedno koštati.

Radio bi to otac krajnje ozbiljno, nikada ta računica nije u njega izazvala osmijeha, a jedva da se pamti i gdjekoji uzdah olakšanja ako bi potrošnja bila manja, pa samim tim manja i količina novca što ga je trebalo dati državnim tvrtkama ako nam je do struje, vode i odvoza smeća. Zašto to nije radila mati kad je i mirovinu dočekala kao trgovkinja, vrag bi ga znao. Iz nekog posve nepoznatog razloga plaćanje režija bilo je u ovoj obitelji muški posao. Mati se, začudo, nije bunila. Možda se bunila nije zbog analitike, bolje rečeno obaveznog analitičkog monologa u njena supruga koji nikako nije uspijevao shvatiti odakle toliki trošak, pa još svaki put mrvu veći. Kao da je, bože prosti, uživala u tim rijetkim trenucima kad bi čovjek od trliša shvatio koliko je skupa i tržnica i samoposluga, jakne i cipele, sredstva za čišćenje i deterdženti, sve ono o čemu inače nije vodio previše brige. Pa bi par dana nakon izračuna hodao okolo i gasio za djecom svjetla. Par dana tako prije nego bi se sve vratilo na staro. Ali, jedno je tu bilo ono najbitnije. Dužan se nije smjelo biti! Računi su se uredno plaćali, baš kao što su se dugovi, ako ih je bilo, uredno vraćali. Nikom ne ostati dužan bio je i imperativ i nit vodilja. Jer, sramota je to dugovati.

Slika oca koji marno zbraja mjesečne troškove, mršti se i vrti glavom ne shvaćajući tko to pali grijanje kad ne treba i tušira se osam puta na dan, izletjela je iz memorije ovih dana kada su novine pune poznatih nekih persona koji svoje financijske obveze ne izvršavaju, bilo zato što misle da oni to ne moraju činiti poput ostalog običnog nekog svijeta, bilo zato što su zauzeti drugim nekim poslovima na tu ‘sitnicu’ zaboravili. Evo, Radimir Čačić recimo. Čovjeku je zaprijetila ovrha zbog neplaćenih računa za grijanje što ih ima u svom zagrebačkom stanu. HEP toplinarstvo potražuje 2.865 kuna, iliti dug za sedam neplaćenih računa. Nije cifra bog zna kakva, Čačić je izrazio javno želju da mu to ostane najveći krimen u životu, ali iz pozicije onog zgurenog oca koji šilji olovku da zbroji koliki iznos mora odvojiti za plaćanje računa, svejedno se mora učiniti neodgovorno kad račune ne plaća predsjednik jedne stranke, u ovom slučaju Narodne stranke – Reformisti. Ili je ‘sitniš’ od računa lako zaboraviti da postoji kad si predsjednik, ili je poruka da danas sutra, kad Reformisti valjda dođu na vlast, nonšalantni mogu biti i drugi. No, kako reče Čačić, on u tom stanu ne živi, pa je eto zaboravio. Možda i ima smisla.

Ono što nema smisla je nova lista poreznih dužnike. Na njoj su cifre koje nisu plaćene višestruko veće od Čačićevih sedam računa. Tu se dugovanja broje u stotinama tisuća, u milijunima, a kad se zbroji sve dotjera se do 35.912 poreznih dužnika čiji je ukupni dug 8,5 milijardi kuna. A na listi, dakako, same »krupne zvijeri, producenti menadžeri«. Na njoj propali političari i propale firme, estradnjaci i nogometaši, odvjetnici i bivši, ako ne i sadašnji, mega-gospodarstvenici, slavni neki svijet, uglavnom, nesklon životu na nozi koja nije visoka. Zašto ne plaćaju porez!? Vrag bi ga znao. Kako je moguće da ga uredno ne plati predsjednica ni manje ni više nego Udruge poslodavaca i što s tim zaboravom poručuje!? Možda samo čekaju neku zastaru, oprost i to s pravom jer nije rijetkost da država, ova, oprašta milijune. Možda misle da će im puk dati za pravo kad vele da nije to sramota dužnika nego Porezne uprave. A možda nas sva zajedno vuku za nos dok tražimo mrvu zadovoljštine u tome što listu dužnika nazivamo listom srama. Srama!? Nitko se s te liste ne srami, jer da je srama onda bi računi bili i plaćeni. Ovako imamo samo njihovo besramlje za naše susramlje. A za to vrijeme po Europi za porezne makinacije, pa sve da su i simbolične, padaju ostavke, guli se u zatvorima makar da ste sportski idoli, padaju vlade i selektori nogometnih reprezentacija pa makar da su zemljama što ih vode naslove svjetskih prvaka donijeli. Na koncu, gdje nestade u nas ona stara da bi Al Capone i danas vladao čikaškim podzemljem da nije utajio porez pa su mu zakucali na vrata!? Kad je ta poučna povijesna crtica u nas devalvirala posve pa da se likovi s liste srama smiju onima što na njih ovih par dana upiru prstom. Upiru onako kako je otac par dana gasio svjetlo za potomcima, a onda jednostavno odustao.

Mi smo se na listu srama jednostavno navikli, a lista još uvijek postoji samo zato što neki od nas s nježnošću pamte vremena kad su nas učili da sve možeš, samo dužan ne smiješ nikom biti. S korupcijom smo, na žalost, otišli koji koračić dalje. Ne samo da smo se navikli nego je koristimo u većoj ili manjoj mjeri nesvjesni gdje su joj granice i uvjereni da rodbina i matična stranka imaju dužnost i obvezu biti od pomoći. Prije ili kasnije posrnu i najjači iz jednostavnog razloga što redovnim putem malo što ide, toliko malo da u valjanost i najčišćih javnih natječaja, poziva i nagrađivanja svake vrste, više nitko ne vjeruje. Malo fali da unisono priznamo da je korupcija stil života, da se složimo sa sociologom Maxom Weberom koji odavna reče kako bez korupcije nema moderne politike. A to onda hoće reći da u političkoj bitci valjda ništa ne može imati manji domet od navodne ideje oporbe da na HDZ nasrne velikom antikorupcijskom koalicijom. Jer, sve da i nije masla na glavi onima koji bi da su oporbeni lideri, sve da i nije u njih gotovo pa ljudski prihvatljivih posrnuća, ali ipak posrnuća, što nagrizaju antikorupcijsku ideju, tu je jednostavna istina da je u borbi za preživljavanje korupcija u našeg naroda postala gotovo pa legaliziran alat. Pravila se, koliko god nakaradna i amoralna bila, donekle znaju, a to se onda, avaj i kuku, čini boljim od nekih novih pravila za koje ne znaš kakva će biti, ali iskreno sumnjaš da će biti pravednija i lakša za živjeti. Možda korupciju nismo htjeli, ali su nam je dali, pa nas još i uvjerili da bez nje niti možemo niti znamo. A s druge strane ama nikog tko bi nam znao plastično i uvjerljivo objasniti kakav će to život biti jednom kad porezni dužnici završe gdje im je mjesto, a političari krenu davati ostavke i kad greškom ispeglaju službenu karticu za sitni špeceraj.

No, valja biti iskren pa priznati da se kroz godine ipak nešto promijenilo. Plaćanje računa više nije nužno muški posao, a ni digitroni više nisu u igri kad su ta tehnička pomagala otišla gigantskim koracima naprijed. Sve drugo je podosta slično kao i onomad, a to hoće reći da su na stolu razasuti papiri, da se lice mršti a glava okreće u nevjerici zbog potrošnje, da se danima poslije gase svjetla za potomstvom. Isto je i zadovoljstvo u pater familiasa, onog koji ne plaća račune ali zna koliko je besramno otišao gore sav asortiman u trgovinama. Makar, teško je danas ocijeniti tko je više nagrabusio, onaj koji plaća račune, ili onaj koji puni frižider. Tu vaga svako malo preteže na ‘krivu’ stranu, dok je bitno samo ne ostati dužan. Ne isplati se na listu srama zbog siće, ali da su milijuni u igri, tko zna kakva bi to bila priča.