Siniša Pavić

Što je na stolu, a što pod balkonom 

Siniša Pavić

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

placeholder


U proljeće Zagreb ima ZagrebDox, 18. put je tako. Međunarodni je to festival dokumentarnog filma na koji se rado ide. Ide, pa se gledaju filmovi i to oni u kojima je malo što, ako išta, režirano. Nije, jer kako ćeš život režirati. Čim počne festival poklonici pohitaju po programsku knjižicu, iščitavaju kratke sadržaje filmova pa rade sebi križaljku u kojoj stoji što će i kad će od filmova pogledati. A kako je sve ovo što nas okružuje, posebice zadnjih dvije tri godine, sve teže i čemernije, tako su i u filmaša teme što ih zaokupljaju sve teže i sumornije makar svima motiv za stvaranje bio taj da svijet učine boljim. I ne može nego biti sumorni, kad je tu nedaleko od svakog od nas pravi pravcati krvavi rat samo zato jer se jednom čovjeku pomračena uma tako prohtjelo.


Ukrajine je puno i na filmu. Ivana priznaje da se isplakala žestoko na svaki kadar filma »Kuća od krhotina« što priča o sirotinjskom zakutku istočne Ukrajine i utočištu za djecu privremeno odvojenu od roditelja. Film prati njih troje koji čekaju što će im sudbina donijeti, hoće li naći novi dom ili se u utočište vratiti. I film, kaže Ivana, ne daje skoro nikakvu nadu nedužnim klincima. Pa se plače. Nije samo Ukrajina na filmu, tu su i društva posve raslojena, tu su izbjeglice, tu su zatvori, običaji poput onih kad se ‘otima mlada’, krvne osvete… I koliko god se morali suočiti s boli koja nas stišće, pa razmisliti kako je učiniti podnošljivom barem, toliko čovjek traži zrno dobra i mrvu razloga da se nasmije i da im smisla.


Poljski sineast Pawel Lozinski snimio je takav film, »Film s balkona«. Stavio je kameru na rub svog balkona, usmjerio je na ulicu, pa dvije godine vabio prolaznike i susjede da s njim malo popričaju. Tema za razgovor široka, smisao života, život kao takav, no sugovornici rado čavrljaju. Ribič koji nije ulovio ništa, reći će da je život sranje, stara gospođa u kolicima će na pitanje što je smisao života jednostavno kazati da je sam život smisao. Između ta dva kraja istog štapa stisla su se čudesa. Tu je, recimo, ona kojoj je sve krenulo nabolje otkad joj je muž ‘otišao’ na drugu stranu. Tu je gospodin koji žali za svojim partnerom s kojim je 40 godina bio skupa i to tako da su za javnost bili braća. To je momče koje je taman izašlo iz zatvora, pa se na slobodi muči i s poslom, i sa smještajem, i sa smislom. Tu je prolaznica koja priznaje da joj je život u rasulu, a zagazila je u one godine kad bi sve trebalo biti sjajno. Tu su bračni parovi koje je razdvojila nevjera, stariji svijet kojem starost i nije legla, penzioneri koji pod stare dane moraju plaćati liječničke preglede makar su cijeli život za zdravstvo izdvajali novaca taman da kažu kako je država sranje, mlad dobrostojeći gospodin koji dvije noći spava u automobilu, djevojke koje se ne libe zapjevati i one što čitaju znanstvena djela pa im bude jasno kako je čovjek samo mala čestica u svemiru, skoro pa statistička neka pogreška. Dvije godine je Lozinski snimao sa svog balkona i postao susjedima i prolaznicima neke vrste ispovjednika, makar bio agnostik. I sam je pritom naučio vrijednih stvari, pogotovo od susjede Jadwige. Treba za života onima koje volite to i kazivati, ne bi smjelo biti teško. I da, u dvije godine snimanja Lozinski baš nikakvih neugodnih situacija nije imao, a u moru dobra i dobronamjerna nekog svijeta. Jedino što je dalo naslutiti da postoji neka druga strana jest dvojac koji je hitao na politički neki skup pa usput, omotan barjakom, objašnjavao u kameru kako su Bog, čast i domovina ono za što se treba boriti dok drugi i nisu vrijedni življenja.




U jednom trenu, dok su na platnu podno balkona prolazili i govorili obični i divni neki ljudi, dok se činilo da se svijet na tren učini dragim mjestom za život koliko god, da prostite, bio zajeban, kroz glavu je prošla čisto hipotetski; što bi bilo da pred ogradu stanu recimo akteri naše političke stvarnosti!? Bi li uopće stali i pokazali spremnost da pročavrljaju s redateljem, ili bi jednostavno projurili dalje!? Bi li i sami otvorili dušu, ili bi čekali da im se postave pitanja na koja će dati generičke odgovore!?


Recimo da zastane ministar graditeljstva Ivan Paladina, najbogatiji član vlade. Bi li nam govorio da je sve što radi po zakonu, ili bi dao neki savjet kako da se i mi obogatimo, složimo milijune i milijune sa strane dok uredno vraćamo kredite enormno velikih rata. Ili bi u toj ležernoj situaciji iskreno priznao kako mu se osjećala supruga kad joj je kazao da će u njegovoj firmi raditi za minimalac. Je li joj minimalac udijelio recimo zato jer je žena, ili zato jer je velik i uspješan poslodavac?


Kad je po zakonu nije prevara, reče nakidan ministar u kamere televizijske. Možda bi, tko zna, u kameru balkonsku govorio drugačije. Možda i bi i predsjednik države da stane pod balkon otvorio dušu pa da konačno doznamo zbog čega mu je tako teško zločine što ih ruske snage čine po Ukrajini zvati zločinima. Ili bi, barem, ponudio svoju nježniju stranu na uvid pa da doznamo tko mu kroji onu sportsku jaknu u kojoj voli pred vojnike dolaziti. A da prvim putem kući krene recimo ministar unutarnjih poslova Davor Božinović možda bi zaboravio da je ikada u novinarske mikrofone i diktafone kazao da njegova ostavka nije na stolu kada su ga pitali za komentar konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom se kaže da je Republika Hrvatska povrijedila pravo na život male Madine. Možda bi pod drugačijim svjetlom kamera, dok s pločnika diže vrat put gore da vidi tko iza kamere stoji, o maloj Madini Hussiny govorio posve drugačije.


Nemoguće je zaboraviti 21. studeni 2017. godine kada je obitelj Husiny hrvatska policija uhvatila u ilegalnom prelasku granice pa ih potjerala natrag u Srbiju u sred noći. Po mraku su se kretali po pruzi i to je bilo kobno. Madinu Hussiniy usmrtio je vlak. U novinama je osvanula ona njena fotografija na kojoj vidiš velike bademaste oči i dijete zaigrano guste crne kose. Na fotografiji ne vidiš ni da je noć, ni da je pruga, ne čuješ vlak kako juri ni roditelje kako plaču, nema jauka niti policije koja jauk ignorira. Sve što je dalje bilo je enormno veliki napor hrvatske strane da istraži malo i ništa, da ne utvrdi ni što se dogodilo ni tko je odgovoran. Sva što je dalje bilo je ogroman napor da se dokaže da RH nije povrijedila ničija prava i da se spor oduži čim više. Zašto je tako teško bilo priznati da se prema izbjeglicama iz Afganistan i Sirije na granicama nismo ponašalo ni blizu kako se danas ophodimo prema izbjeglicama iz Ukrajine, ostat će enigma. Ili je tako jasno sve, ali je teško za priznati. A samo se trebalo pokriti ušima i priznati grešku onog i onih koji su samo trebali pustiti Madinu u toplo i dati joj šalicu toplog čaja. Četiri godine kasnije stiže presuda. U njoj se kaže da je Hrvatska u ovom slučaju prekršila niz odredbi Konvencija za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda uključujući i odredbu o pravu na život i zabranu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Hrvatska će morati platiti obitelji 40.000 eura odštete. Ministar unutarnjih poslova kaže da njegova ostavka nije na stolu i da je presuda razlog da se sustav poboljša. Premijer najavljuje istragu i poručuje da je presuda individualnog karaktera što znači da sistemskih problema nema. Možda bi pred kamerom fiksiranom na balkonu govorili drugačije.


​Možda bi bili ponizniji sad kad je život malene djevojčice dobio cijenu u eurima. Možda bi sve bilo drugačije kad bi uspjeli zamisliti Madinu kako stoji podno balkona i priča o svom prvom razredu osnovne škole, o malim prijateljima, o igračkama što ih voli, o simpatiji nekoj. Svašta bi ta dva bademasta oka govorila da je tog 21. studenog bilo drugačije. Svašta bi govorila da evo šeta podno balkona. Ali, nema je.


S proljećem u Zagreb stiže ZagrebDox. Festival je to na koji se hrli vidjeti ono što informativne emisije ne pokazuju, kakav nam je svijet i kako ga, ako se uopće može, učiniti bolji. A svijet je takav da je sumoran uglavnom. Pavel Lozinski krenuo je drugim putem, stavio kameru na balkon svog stana pa ‘natjerao’ susjede i prolaznike da pričaju, o smislu života ponajviše. I ljudi su otvorili dušu, bilo da im se život čini sranjem ili da su uvjereni kako je smisao života život sam. Natjerati pripadnike naših elita da pod balkon dođu zapravo nije pravi put. Pravi je put da pogledaju film, da vide kako to običan svijet izgleda i razmišlja, da čuju kako je dječji plač baš svuda isti.