Američki ekonomisti Robert E. Hall i Michael Woodford dobitnici su ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju za »mikroekonomske temelje makroekonomske stabilizacije«. Njihov rad preko mikroekonomskih temelja revitalizira politiku stabilizacije, kaže Kraljevska švedska akademija znanosti. U obrazloženju nagrade se navodi da su pomogli stabilizirati faze ekspanzije i recesije u gospodarskim ciklusima

– Razvili su makroekonomske modele koji su znatno poboljšali našu sposobnost provedbe učinkovite politike stabilizacije. Na temelju tih modela, pravodobno uvođenje mjera fiskalne i monetarne politike može ublažiti uspone i padove u gospodarstvu. U gospodarstvu se izmjenjuju razdoblja pada i rasta aktivnosti, a politika stabilizacije igra važnu ulogu u ublažavanju tih oscilacija, uz snižavanje kamatnih stopa i povećanje proračunskog manjka u recesiji i podizanje kamatnih stopa u fazama snažnog rasta, ističe odbor za dodjelu Nobelove nagrade. Podsjeća na teorijsku podlogu koju je postavio John Maynard Keynes. Tijekom naftnih kriza 1970-ih činilo se, kažu, da kejnezijanski modeli više ne donose željene rezultate.

– Nisu smanjili nezaposlenost, a doveli su do nekontrolirane inflacije. Zapad je prošao kroz desetljeće slabog rasta, visoke nezaposlenosti i visoke inflacije i mnogi su smatrali da je politika stabilizacije donijela više štete nego koristi i da bi od nje trebalo odustati. No, Hall i Woodford dobitnici su ovogodišnjeg Nobela za ekonomske znanosti upravo jer su pokazali kako se ekonomski modeli mogu preoblikovati kako bi se politika stabilizacije revitalizirala, kaže Akademija. No, umjesto da modele temelje na statističkim vezama između makroekonomskih varijabli, poput inflacije, proizvodnje i potrošnje, odlučili su ih izgraditi na mikroekonomskim temeljima, a pristup uključuje i razumijevanje utjecaja odluka pojedinačnih kućanstava i poduzeća na gospodarstvo. Ključna je značajka tih modela da se kućanstva i poduzeća pri donošenju odluka o štednji ili cijenama proizvoda oslanjaju na očekivanja za budućnost. Novi su se modeli pokazali iznimno korisnima u suočavanju s gospodarskim padovima koji su nas zadesili, zaključuje Akademija. Dakle, u eri umjetne inteligencije, digitalizacije, mreža i bihevioralne ekonomije, Nobel odlazi u ruke makroekonomista koji rješavaju fundamentalne ekonomske probleme, kombinirajući stare ideje, Keynesove, te racionalnih očekivanja, na nov način. U prvi plan dolazi i komunikacija, jezik. Koliko god monetarna ekonomija zvučala egzaktno, itekako je bitno i kako se nešto kaže, jer se radi s ljudima i djeluje u društvu. Posegnulo se dakle za ponešto interdisciplinarnog pristupa.

Uglavnom, inflacija je opet postala problem broj jedan, s kojim se bore središnje banke diljem svijeta. Ključno je pitanje, kako je suzbiti, a da se skroz ne naruši ekonomski rast. To je stari sukob ciljeva, a treba naći ravnotežu u novim uvjetima. Pa ponovno na cijeni dobivaju – stabilizacijski programi. Drugo je pitanje, što središnje banke uopće mogu učiniti kada je u pitanju inflacija ponude. One zatežu količinu novca, kako bi spriječile daljnje trošenje i investiranje, te ohladile pregrijani ciklus. Ali, svako-toliko imamo naftni šok, a geopolitika snažno utječe na svakodnevna ekonomska kretanja. Središnje se banke bore i s određenim demokratskim deficitom jer njihova rukovodstva nisu izabrana voljom naroda, a k tome su trenutno i poprilično neuspješne u borbi s inflacijom, a to im je glavni mandat. Moraju se, koliko to mogu, othrvati i utjecaju politike. Inače, mikrotemelji makroekonomije stara su preokupacija ekonomista, od Adama Smitha do Johna Maynarda Keynesa, i dalje. Smith je vjerovao u racionalne pojedince koji u zbroju stvaraju nevidljivu ruku tržišta. Nakon važnosti trgovine (merkantilisti), zemlje (fiziokrati), te rada (Smith, a potom Marx), neoklasični ekonomisti razrađuju radnu teoriju vrijednosti i monetarne varijable. Keynes obrće cijelu tu paradigmu tezom da je u temelju ekonomskih kretanja, možda ne iracionalan, ali svakako ne posve racionalan pojedinac. S obzirom da na ljudsko ponašanje, prema njemu, isuviše djeluju osjećaji, slučajnosti, hirovi, te ljudski duh kao takav (animal spirits), klasična paradigma i nevidljiva ruka padaju u vodu. Tržište ne može samo. I tu se javlja opravdanje za državnu intervenciju, kejnezijanski intervencionizam. Već tada sklopljen je »brak« između ekonomije i psihologije. Na makroplanu je Keynesova paradigma 70-ih zapela u gore spomenuti dvostruki problem istovremene recesije i inflacije. Na scenu tada stupa Milton Friedman, a stabilizacija i intervencija odlaze u zapećak. Na mikro pak planu Keynesova teorija nastavlja živjeti u radovima bihevioralnih ekonomista koji su od psihološkog utjecaja na ekonomsko odlučivanje napravili novu znanost. Ona je, međutim, iz njihovog pera, više usmjerena na povećavanje profita kompanija, no što gleda ekonomiju u cjelini. Javljaju se i racionalna očekivanja, te novi kejnezijanzam, a tu su i naši laureati. Na makro-planu, privremenim padom kejnezijanizma 70-ih, jača deregulacija, financijarizacija, što na naplatu dolazi u krizi 2008., kada se »vraća« Keynes. Slijedi era helikopterskog novca, pa i negativnih ključnih stopa, te se opet upada u zamku likvidnosti gdje novca ima, ali ekonomska aktivnost spava. Nakon pandemije, kreću ratovi i geopolitički i naftni šokovi, novo doba neizvjesnosti, ali i deglobalizacije, protekcionizma i novog intervencionizma, usmjerenog više na jačanje pozicije država u svijetu, a manje prema državi blagostanja na unutarnjem planu i dobrog i lijepog života ljudi, što bi trebao biti cilj i osnova svake pozitivne ekonomske znanosti. Namjerno kažem pozitivne, jer znanstveni progres bez etičkog fundamenta s humanističkog stajališta nije prihvatljiv. Stvarati znanost koja će nas jednog dana razoriti nema smisla. Vjerojatno, niti Akademijin Odbor, niti ovogodišnji laureati, nisu u prioritetima i fokusu imali baš ovaj aspekt, ali eto, povratak stabilizacijskim programima poruka je o svijesti o odgovornosti da države, vlade, fiskus i na koncu monetarna politika postoje radi ljudi. A ljude muče visoke cijene, male plaće, i sve ono što vječno muči radničku klasu, koja prodaje svoj fizički rad, mentalni rad, proizvodi, de facto, sama sebe, kako bi rekao Andre Gorz.

Što se domaće monetarne povijesti tiče, bilo je tih stabilizacijskih programa. Devedesetih je recimo stabiliziran tečaj kune i sasječena naslijeđena inflacija. Monetarna stabilnost usvojena je kao glavna mantra. Puno je kritika bilo na taj program, da je uništen izvoz i slično, no činjenica je da je inflacija izbrisana, ne samo u brojkama, nego i u memoriji. Ljudi su je prestali očekivati i prestali smo u buduće odluke kalkulirati veće cijene (iako se uvijek štedi u euru). Sada se ta memorija vratila. Ekonomska očekivanja su se opet usidrila. Tko god nešto kupuje, razmišlja da to napravi prije, jer misli da će u budućnosti biti i skuplje. Tko prodaje, u cijenu kalkulira i očekivanu buduću tržišnu vrijednost robe. Novac bježi u nekretnine i zlato. Banke gube na odobravanju kredita, štediše gube na štednji. Investicijski povrati se tope. Inflacija je iskrivila ekonomske odnose. No, ovogodišnji Nobel afirmira i stav da su uz ključne stope jednako bitna i inflacijska očekivanja, što je isto poznato, ali se ovaj puta u model snažno uključuje i komunikacija središnjih banaka, način na koji priopćavaju odluke, doslovno jezik iz priopćenja koje pasionirano iščitavamo danima. U fokusu je suština poruke koja se odašilje, ali i to kako je primatelj dekodira.

Radovi Halla i Woodforda, odvojeno naravno, podsjećaju da središnje banke inflacijska očekivanja ne mogu suzbiti ako donose odluke gledajući u »retrovizor«, kako se svojevremeno izrazio Boris Vujčić. ECB konkretno stalno provodi ankete među građanima, o njihovim stavovima i ekonomskim očekivanjima. Ona su, kaže potpredsjednik ECB-a, tako važna, da postaju sastavni dio instrumentarija za donošenje odluka. Kao što ljudi moraju znati da će središnja banka braniti razinu cijena, tako i središnje banke imaju koristi od uvida u to što ljudi očekuju. Prevladavajući sentiment postaje putokaz. ECB koristi »data dependence« pristup (ovisnost o tekućim podacima), pa ga kritiziraju da je predvidljiv, ali i želi biti predvidljiv, kako bi građani imali povjerenja u njegovu odlučnost u postizanju ciljeva. S Woodfordom i Hallom na značaju dobiva i tzv. »forward guidance«, gledati unaprijed, prateći očekivanja javnosti. Predsjednik američkog Fed-a Kevin Warsh se, međutim, sve više okreće »grubom« monetarizmu. Količina novca u optjecaju za monetariste je jedino važna. A ni intervenirati ne treba previše jer na koncu ostaje samo inflacija. U ovom pristupu dakle prevladava stav: ostavimo osjećaje, komunikaciju i monetarni larpurlartizam po strani. Novac je jedino važan, a inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen. Warsh vjeruje da se tržišta trebaju ravnati prema podacima, a ne ulaziti u jezične začkoljice, analizirajući do besvijesti njihova priopćenja. Stoga je srezao »pojašnjavanja« i medijske istupe. To ide u pravcu Alana Greenspana, naj-neoliberalnijeg guvernera Feda ikad, koji je rekao: Ako ste me razumjeli, nisam se dobro izrazio. I ECB-u i Fedu cilj je isti – suzbiti inflaciju ključnim stopama, ali i popraviti vlastite reputacije u eri geopolitičkih šokova na koje ne mogu utjecati. Također im je cilj – izmaknuti iz »ralja« politike. Posebno je Warshu to izazov, budući da predsjednik Trump zagovara snižavanje ključnih stopa, iako inflacija raste, dok Warsh ipak čini suprotno. Kako smo malo istražili, Michael Woodford se smatra intelektualnim ocem spomenutog »forward guidancea«, a njegova istraživanja pokazuju da je ono što središnje banke kažu da će u budućnosti učiniti često moćnije od onoga što rade danas. Matematički je dokazao da kada su kamatne stope niske, centralne banke mogu potaknuti ekonomiju obećavajući da će takve i ostati. Hall je pak dokazao da kućanstva planiraju unaprijed i prilagođavaju svoju potrošnju više po tome što očekuju u kom će pravcu ključne stope ići u budućnosti, nego kakve su danas.

Tu u prvi plan dolaze komunikacijske strategije »predviđanja« i »obvezivanja«, tzv. delfijski ili odisejski pristup, što je zanimljivo za daljnje istraživanje.