Bilo je to prije točno dvije godine: Vladi Jadranke Kosor nakon kratkog slavlja zbog završetka pregovora s EU, izbori su se pribiližavali poput jurećeg vlaka. Dugo, godinama se činilo da za HDZ nema spasa.

A onda je stigla anketa koja im je vratila nadu: razlika između SDP-a i HDZ-a se spustila na samo 2 i po postotna poena, a i razlika Kukuriku koalicije i Kosoričine stranke bila je manja nego četiri godine ranije ona između SDP-a i stranke koju je u novu pobjedu vodio Ivo Sanader. 

  HDZ-ovo približavanje plesalo je poput većine hrvatskih nogometnih klubova u Europi, samo do sredine kolovoza, kad je postalo jasno da se potrošio kratkotrajan efekt pozitive koju je donio kraj dugogodišnjih i mukotrpnih pregovora s Bruxellesom.

 Razlika na biralištima na kraju je u studenom iznosila golemih 18 posto postotnih poena. Nešto slično, neobični anketni srpanjski efekt ponavlja se i danas.

U ljeto 2013. SDP je zaustavio dugačak pad potpore i odmaglio HDZ-u sa 4-5 na više od osam postotnih poena razlike. I opet je, barem naizgled, uzrok sličan – od 1. srpnja Hrvatska je ispunila svoj dugodišnji san i postala punopravnom članicom Europske unije. 

 Širina (ni)je vrlina

  Bildanje razlike nad Karamarkom, koji strpljivo zida svoju Antikukuriku koaliciju (trenutno su na pet članova i ne misle tu stati), međutim, ne bi valjalo u potpunosti otpisati kao kratkotrajni fatamorgana-efekt, poput onog kojeg je Kosor imala prije dvije godine.

Ne bi valjalo ni poučen promašajem anketa na izborima za europarlament otpisati u potpunosti ankete kao takve: jer su se na parlamentarnim izborima, primjerice, pokazale kirurški preciznima. 

  Osnovna razlika između odnosa iz 2011. godine i ovog danas je – prednost. Naime, oporbeni izazivač je u minusu, ne u plusu i tek ga treba nadoknaditi.

Dakle, sad se ne radi o pitanju hoće li na izborima (koji su još u dalekoj budućnosti, bez obzira na HDZ-ova snatrenja o izvanrednim izborima najesen) biti neizvjesno, ili će lakoćom doći do promjene vlasti – sad je tek pitanje može li oporba učiniti izbore neizvjesnima.

Da bi Karamarko u tome uspio, mora okupiti što širu koaliciju, na čemu i radi, ali okupljanje široke, pa k tome i raznorodne koalicije može imati poprilične negativne efekte: naime, što je više gladnih usta, to je manje moguće svih nahraniti da budu jednako (ne)zadovoljni.

Pucanj u prazno suca s fotoaparatom

  Osim euro-efekta, postoji međutim vjerojatno i još jedan razlog za nagli porast popularnosti Vlade i najjače koalicijske stranke: a on se zove Slavko Linić.

 Iako su mediji i dalje puni srcedrapateljskih priča o ugostiteljima koji su, eto, baš tad kad je došla inspekcija zaboravili/izgubili/nešto-treće-povezano-s-izvanzemaljcima račun i iako nakupci s tržnica prijete prosvjedima ministru i batinama onima koji bi poslovali po propisima – čini se da javnost honorira rad na uvođenju reda u zemlju čija je osnovna maksima za poslovanje bila: pošteno, pa tko koga zaj…

Linić je tvrd, teško uzmiče pod prijetnjama i odaje dojam čovjeka kojemu nije pretjerano stalo do slike koju o sebi ima u javnosti. Što se, izgleda, istoj dopada. 

  Linićeva ratnička narav pokazala se i u bizarnom slučaju pucnja u predstečanje nagodbe. Sudac trgovačkog suda Mislav Kolakušić je pokušao prijedlogom za ocjenu ustavnosti tužbom stopirati predstečajnu nagodbu za Dalekovod i, zapravo, srušiti cijeli zakon donesen u cilju spasa firmi za koje ima nade.

Motivacija suca koji voli glamur fotografiju, pritom, prilično je upitna. Jer, da mu je bilo do ustavnog poretka imao je dovoljno vremena za tužbu od rujna kad je zakon (konsenzusom!) donesen u Saboru, a način na koji je zaustavio proces i kasnije branio svoju odluku mu je donio osudu čak i od strane vlastite struke (koja ga je, u isto vrijeme, branila od Linićevih udaraca bez rukavica).

Vjesnici vjesnika oporavka

  Osim Europe i linićizacije ima još jedna bitna i pozitivna stvar koja se odvija u ovoj zemlji, ali koja sasvim sigurno nije razlog porastu brojki vladajućih stranaka: čini se naime da je recesija lagano krenula prema svom kraju.

Još je prerano za donošenje konačnih zaključaka, no pad se, sasvim sigurno, usporio. Investicije su višestruko povećane u odnosu na lani, industrijska proizvodnja više ne pada onako strmo kao na prijelazu 2011. u 2012. godinu, a sitni plusevi se bilježe i u trgovini na malo – što hoće reći da su građani počeli više trošiti.

Čak postoje i znakovi usporavanja rasta nezaposlenosti, koja se obično posljednja krene stanjivati kad gospodarstvo raste, primjerice dok je između lanjske veljače i lipnja nezaposlenost (zbog sezone) smanjena za 48 tisuća ljudi, ove godine je broj nezaposlenih između ta dva mjeseca smanjen za 57 tisuća.

Svi ti pozitivni, ili, možda je preciznije reći manje negativni pomaci su tek samo vjesnici vjesnika nečeg što bi mogle biti dobre vijesti za domaće gospodarstvo, postoji još »mali milijun« upitnika i rizika koji cijelu priču mogu okrenuti naglavačke.

Ne treba, međutim, zaboraviti i na ono na što dosad Milanović nije mogao računati: izgleda da se slabašni oporavak u EU sve bolje prima, a teško je i zamisliti bolji stimulans za domaće gospodarstvo (kao i ozbiljni destimulans – što je uloga koju je dužnička kriza u EU jako »uspješno« odradila). 

  Da se kladionice pozabave ovom situacijom, solidniji rast hrvatskog gospodarstva u izbornoj 2015. godini ne bi imao preveliki koeficijent, što znači da bi bio prilično sigurna oklada. E tad bi se te brojke možda i mogle pretočiti u ove druge, anketne i tako omogućiti SDP-u, zapravo, još jedne relativno lagodne izbore. 

  No, dug je put do 2015., a »srpanjsko anketno čudo« može itekako postati tek uspomena na trenutčić sretnijeg razdoblja vlasti koja je zapravo bila na odlasku. Uostalom, jedno takvo »čudo« već je pospremljeno na policu uspomena bivše premijerke.