Hrvatska je država imala desetljeća na raspolaganju kako bi iskoristila potencijal koji ima riječko brodogradilište »3. maj«. Umjesto razvojnih iskoraka, ponos grada Rijeke bio je iz godine u godinu primjer kako vlasnik, a to je bila država, ne zna ni što će ni kako će s »3. majem«. Činilo se da je smisao postojanja riječkog škvera poligon za sklanjanje stranačkih kadrova koji su odlazili u upravu. Posao im je bio prilično lagan. Nije se trebalo previše razbijati glavu punjenjem knjiga narudžbi ili tečajem dolara kako se ne bi stvarali gubici. Kriza je bila kontinuirana, ali nekako se preživljavalo upumpavanjem sanacijskog državnog novca.

Prvi pokušaj reanimacije dogodio se 2013. godine, kada je država prodala »3. maj« za jednu kunu Uljaniku koji je tako postao vlasnikom 83 posto dionica temeljnog kapitala »3. maja«. Tada je obećano da će u sljedećih pet godina Uljanik kao vlastiti doprinos u restrukturiranje uložiti 842 milijuna kuna, dok će država u troškovima restrukturiranja sudjelovati s 847 milijuna kuna, da će sačuvati što više radnih mjesta, ali i da će se stvoriti uvjeti i za novo zapošljavanje uz već postojećih 1.400 radnika. Ono što je trebalo biti jamstvo ponovnog uzleta »3. maja« pretvorilo se u agoniju koja je dobila epilog u sudskom postupku protiv menadžmenta Uljanika koji još uvijek traje. U ludilu u kojemu živimo, gdje je svijet najbolje oslikati tempiranom bombom, s puno manje pompe nego 2013. godine prošlo je novo vlasničko preuzimanje »3. maja«. Ovaj put transakcija nije odrađena u Rijeci, već u Zagrebu. U Ministarstvu gospodarstva potpisan je ugovor o prodaji i prijenosu poslovnih udjela društva »3. maj 1905 Rijeka« na šibensko Iskra brodogradilište, u transakciji vrijednoj oko 6,7 milijuna eura.

Onome tko nije previše upućen u cijelu ovu priču moglo bi se činiti da je riječ o novom pokušaju skidanja odgovornosti sa sudbine »3. maja«. Čuj, šibensko brodogradilište kupilo »3. maj«, škver koji je u bivšoj državi bio prepoznat u cijelom svijetu po broju i kvaliteti izgrađenih brodova. Ipak, novu priliku za »3. maj« ne treba unaprijed otpisati. Zato što iza šibenskog brodogradilišta stoji slovenski vlasnik koji bi mogao biti ozbiljan investitor kada je riječ o revitalizaciji riječkog škvera. Valja se nadati da će scenarij biti upravo takav. Da će simbol Rijeke biti porinut u svjetliju budućnost iz one mračne koja svjedoči o nehtijenju i neznanju da se sa složenim tehničkim znanjem ostavi trag na dobro ljudi, grada i države. Za to bi trebala biti jamstvo slovenska Iskra Grupa u čije je ime o kupnji »3. maja« potpis stavio vlasnik Dušan Šešok. Cijela priča odrađena je s puno manje konfeta nego što je to bilo 2013. godine. Tada je opijenost bila velika, a mamurluk traje do današnjeg dana. Ovog puta sve je odrađeno hladnije, racionalnije, bez euforije, baš slovenski. Moglo bi se reći da je riječ o dobrom početku. Jer se barem ne lažemo. Da bi se probudila nada, najprije valja utvrditi stvarno stanje stvari, točnije dijagnozu, pa tek onda krenuti s terapijom. To je napravio novi vlasnik Dušan Šešok.

On ne dvoji da je riječ o izazovnom projektu i da je imperativ napuniti knjige narudžbi. Da je to moguće, valja zaključiti iz njegovih riječi da novi vlasnik već ima upite potencijalnih kupaca od kada se pročulo da su oni kupci riječkog brodogradilišta. Jedan od prvih borbenih zadataka je, prema mišljenju čovjeka koji je vlasnik uspješne slovenske Iskra grupe, promjena načina razmišljanja u samoj riječkoj tvrtki. Između redaka se dade naslutiti da iza ovog razmišljanja stoji prekid s praksom da nije bitno koliko i kako se radi, ali da će plaća već nekako leći na račun. Šešok je uvjeren da zajedno s kolektivom od 440 zaposlenih sve može biti bolje uz njihovu pomoć. Na ovom mjestu valja se sjetiti da je 2013. godine novi vlasnik govorio o 1.400 radnika. To najbolje svjedoči o kakvoj je devastaciji riječ. Svjestan je svega i Šešok koji naglašava potrebu hitnih ulaganja u »3. maj«. Cilj je povećanje produktivnosti kako bi se barem došlo na razinu brodogradilišta u Šibeniku koje je Šešokova tvrtka vlasnik. Ono što država još treba odraditi je odobrenje nove i dugoročne koncesije, a izražena je nada da će to biti na 50 godina. Nama koji znamo koja je i kakva vrijednost »3. maja« kao simbola brodogradnje, ali i tehničkog znanja, ostaje nada da će sljedećih 50 godina riječki navozi svjedočiti o gradnji i porinuću brodova. I na kraju valja zaželjeti, sretno trećemajci!