Reuters
Bilo što što dođe iz Hrvatske moglo bi u tamošnjoj krajnje brutalnoj polici biti protumačeno kao miješanje omrznutih Hrvata u njihove prilike kada im je najteže
Premijer Andrej Plenković ovog tjedna ide u Suboticu na otvaranje Hrvatske kuće. Bit će to veliki događaj za tamošnje Hrvate, a tom će se prilikom susresti sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić, političarkom koja kao da potvrđuje tezu da Srbija nakon 1990. ima jednu od najslabijih političkih elita od svih zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije.
Recimo, Slobodan Milošević je preuzeo vlast kada su svi Srbi živjeli u jednoj državi, a Kosovo bilo dio Srbije. Napustio ju je 14 godina kasnije, kad su Srbi u većem broju živjeli u četiri države, a Kosovo faktički bilo neovisno. Počeo je kao miljenik zapadne politike, a samo 14 godina kasnije ona ga je strpala u haški pritvor kao osumnjičenog ratnog zločinca. Kada je došao na vlast, imao je pregršt aduta u rukama. I u tek nešto više od desetak godina uspio ih je sve potrošiti, a da zauzvrat nije dobio praktički ništa.
Kasniji srbijanski lideri Zoran Đinđić, Boris Tadić, pa čak i Vojislav Koštunica, odrastali su u puno liberalnijem razdoblju komunističkog sustava. Neki od njih, kao što je bio Đinđić, dobar su dio života proveli na zapadu i puno su bolje razumjeli kako funkcionira međunarodna politika. Pa se, shodno tome, i međunarodni položaj Srbije promijenio nabolje.
Nakon njih na vlast je došao Vučić koji očito razumije malo ili ništa, iako cijelu svoju političku karijeru zasniva na borbi za nacionalne interese, istina je da je on bio taj koji je Briselskim sporazumom iz 2013., iako ga nije osobno potpisao, zapečatio sudbinu Kosova kao neovisne države. Kada se promatraju Vučić i Milošević, čini se nemogućim da je Srbija nekad na čelu imala tako sposobne političare kao što su bili Nikola Pašić ili Aleksandar Karađorđević.
Druga je stvar, i to ovdje nije tema, kako su njih dvojica tretirala Hrvate i njihovo nacionalno pitanje, ali ovaj je dvojac iz Beograda vladao od bugarske do austrijske granice. I imao punu podršku ključnih zapadnih zemalja da tako i nastave. Danas se iz Beograda vlada od mađarske granice na sjeveru do kosovske granice na jugu. Naravno, nije veličina teritorija najvažnija odrednica nekog političara, ali za njihovo vrijeme Srbija je ipak napredovala.
Što može itko od hrvatskih političara danas postići što se tiče poboljšavanja odnosa sa zemljom kontinuirane ulične demokracije koja nema definirane granice, kao ni osnovni politički smjer kojim želi ići? Čak i da Vučić bude kojim čudom maknut s vlasti, među onima koji bi ga mogli naslijediti nema nekog većeg kapaciteta. A što se tiče odnosa prema susjedstvu, neki od njih radikalniji su i od samog Vučića.
Jedini trenutni aktivni srpski političar od formata, Boris Tadić, na potpunim je političkim marginama. Njegova stranka ne može preskočiti ni prag od tri posto potreban za ulazak u parlament. Srpski ga je elektorat potpuno odbacio, po svoj prilici zbog toga jer je Demokratska stranka koju je on nekad vodio postala sinonim za pljačku u privatizaciji, iako on osobno nikada nije bio umiješan ni u jednu aferu.
Hrvatska mora pomno pratiti što se događa u istočnom susjedstvu, ali istovremeno ne nadati se nikakvom skorom znatnijem poboljšanju odnosa. Naime, ništa, ama baš ništa što dolazi iz Beograda ne upućuje da bi na vlast mogao doći netko s kim bi službeni Zagreb zaista mogao ozbiljno razgovarati o normalizaciji. Čak je i Tadić u zadnje vrijeme počeo iznositi prilično tvrda stajališta kada je u pitanju Hrvatska.
Kako te odnose vide razni Dveri, Zavetnici, monarhisti i desna izvanparlamentarna oporba, nije potrebno ni spominjati. Za veliku većinu njih riječi Hrvat i ustaša su ništa drugo nego sinonimi.
Srbija se ponovo, po tko zna koji put nakon 1990., bavi sama sobom. I treba je tome prepustiti. I ne miješati se u to. Jer bilo što što dođe iz Hrvatske, moglo bi u tamošnjoj krajnje brutalnoj polici biti protumačeno kao miješanje omrznutih Hrvata u njihove prilike kada im je najteže. Treba također omogućiti sva prava pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj zajamčena ustavnim zakonom. I slično tražiti za Hrvate u Srbiji. I to je otprilike to. I onda čekati da se konačno javi neki razboriti i umjereniji glas iz Beograda.
Mada, kako stvari sada stoje, do tada ćemo se još zaista načekati.