Nitko, baš nitko u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj, ne zna niti može znati ne samo koji će ljudi vladati Srbijom nego niti to koje će biti njihove politike. Jer jedini cilj njihovog političkog djelovanja u nedjelju uvečer, tamo negdje oko pola deset, bio je ispunjen. Srušili su Vučića. To smo svi znali da im je osnovna svrha postojanja. Ona je sada realizirana. Ali što dalje? Pitanje je znaju li oni i sami to. Ovih 140 ljudi koji sada čine vladajuću većinu u srpskoj Narodnoj skupštini, koji se navodno jedva i međusobno poznaju. Što će oni napraviti s vlašću koja im je pala u ruke kao zrela kruška?

Ovakav eksperiment nikada nije viđen. Jedna je skupina ljudi, ne zna se do kraja tko točno, odredila listu od 250 ljudi koji su bili na takozvanoj Studentskoj listi. Na kojoj studenata nije bilo. Osim možda pokojeg vječitog. Od tih 250, 140 je uspjelo ući u parlament. Što je natpolovična većina i dovoljna za formiranje Vlade. Ali ne zna se tko će donositi odluku o tome tko će biti novi premijer i tko će biti ministri. Ovaj tajnoviti politbiro u sjeni koji je odredio kojih će 250 ljudi koji su bili na listama? Ili onih 140 koji su u parlament uspjeli ući? Što ako se te dvije strane posvađaju oko toga? Što ako se ovih 140 međusobno sukobe? I na kraju krajeva, što ako se svi oni nekako i uspiju dogovoriti, kakvu će politiku voditi ta nova srpska vlada koju će oni imenovati? Nitko to ne zna. Ni u Srbiji, a kamoli u Hrvatskoj

Naravno, postoje i određene naznake. Ali samo naznake. I to prilično općenite. Oni politički romantičari, kakvih u Hrvatskoj nikada ne nedostaje, a koji smatraju da s odlaskom Vučića s vlasti nastupa vrijeme ljubavi, razumijevanja, bratstva i jedinstva između Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata – bit će opet po tko zna koji put, sigurno ne i zadnji, gorko razočarani. Jer po svemu što se ipak moglo doznati iz mrvica informacija koje su dolazile iz tajnovitog vodstva nove srpske vlasti, odnosi dva najveća južnoslavenska naroda ostat će manje-više isti. Dakle nikakvi. Previše je povijesti između njih da bi dolazak na vlast nekakvih tajanstvenih ljudi na vlast u Beogradu promijenio bilo što nabolje.

Istina, kao što to naglašava profesor Žarko Puhovski, oni će biti lako moguće pristojniji. Jer sada više neće biti Aleksandra Vučića kojem su te prijetnje, vrijeđanja i provokacije na nacionalnoj osnovi bile najjače pogonsko gorivo.

Dakle, prije bilo kakve procjene ovdje treba pričekati i vidjeti tko će bi članovi nove srpske vlade. Njihove biografije i njihovo dosadašnje javno djelovanje ipak će dati odgovore na neka elementarna pitanja koja si postavljaju svi koji prate i pokušavaju odgonetnuti kamo je Srbiju doveo ovaj eksperiment bez presedana.

Treba ovdje reći i još nešto. Lako je moguće da Aleksandar Vučić nije odsvirao u nedjelju uvečer svoj zadnju političku notu. Sama činjenica da je bez problema prepustio vlast, čak i čestitao pobjednicima prije nego što ih je izvrijeđao, ipak ostavlja odškrinuta vrata za nastavak njegove političke karijere. Čak i ako bude uhićen, što su tijekom kampanje prijetili oporbenjaci, to ne mora značiti da je za njega politika gotova. Ključno je da nasilja nije bilo. A to što bi mogao biti uhićen na kraju krajeva ne mora ništa značiti. Posebno ne na Balkanu. Vučića mnogi podcjenjuju. Ali on je politička životinja kakva se rijetko pojavljuje. Još ako se vladajuća ekipa počne međusobno sukobljavati, što nije nimalo isključeno, pa se poklope i neke druge okolnosti, možda Vučić nije definitivno okačio političke kopačke o klin. A što se definitivno dogodilo nekim njegovim dugogodišnjim političkim protivnicima koje je studentska lista definitivno politički uništila.

Što će biti, bit će. Da će biti nekih pozitivnih iznenađenja, nije baš za očekivati. Za nadati se je da neće biti ni negativnih. Možda sve na kraju bude manje-više isto. I samo malo pristojnije. I to bi već bio nekakav napredak. Bolje išta, nego ništa.