Nekad se znalo: Svjetsko prvenstvo u nogometu bila su ona rijetka dva ili tri tjedna kada su političari mogli odahnuti, novinari nakratko zaboraviti saborske prepirke, a građani raspravljati o tome je li izbornik zakasnio s izmjenama. Nogomet je bio nogomet. Danas je, čini se, postao produžena sjednica parlamenta, samo s više dresova i manje poslovnika.

Od Svjetskog prvenstva u Kataru, a potom i uoči Mundijala 2026., sport je izgubio onu dragocjenu iluziju da može biti prostor iznad politike. Svaka utakmica postala je potencijalni diplomatski incident.

Više se analiziraju fotografije iz svlačionice i Trumpovi telefonski pozivi nego formacija igrača u napadu. Nekad su se brojili golovi, danas se broje političke poruke.

Simbol nove ere postao je odnos predsjednika FIFA-e Giannija Infantina i američkog predsjednika Donalda Trumpa – Infantino je posljednjih mjeseci gotovo redovit gost u Bijeloj kući, a predsjednički govori i nogometne konferencije sve se češće isprepliću. Teško je procijeniti gdje završava najveći sportski događaj na svijetu, a gdje počinje politička kampanja.

Kada prvi čovjek svjetskog nogometa postane gotovo stalni inventar Ovalnog ureda, jasno je da lopta više nije jedina tema. Ni šira međunarodna scena nije ništa drukčija – organizacija velikih natjecanja odavno više nije samo pitanje stadiona i infrastrukture, nego geopolitičkog prestiža. Kandidature država pretvorile su se u demonstraciju utjecaja, a sportske federacije sve češće izgledaju kao mjesta na kojima se vode diplomatski pregovori. FIFA pritom sve manje nalikuje isključivo sportskoj organizaciji, a sve više globalnom političkom akteru.

Naravno, sport nikada nije bio potpuno odvojen od politike. Olimpijske igre bojkotirale su se desetljećima, reprezentacije su oduvijek nosile nacionalni naboj, no razlika je u tome što je danas politika postala glavna priča, a sport tek njezina kulisa.

Konferencije za novinare sliče brifinzima političkih glasnogovornika, a možda je najveća ironija što navijači danas, uz poznavanje zaleđa i ofsajda, moraju pratiti i međunarodne odnose kako bi razumjeli zašto je jedna fotografija s tribina važnija od hat-tricka ili zašto je predsjednik države završio u središtu pozornosti nakon finala.

U svijetu u kojem se predsjednik FIFA-e i predsjednik SAD-a zajedno pojavljuju gotovo jednako često kao kapetani reprezentacija, a »male« reprezentacije poput Hrvatske ili Norveške moraju ispasti na vrijeme, teško je više tvrditi da sve zajedno ima smisla. A Hrvatska taj trend slijedi maksimalno – pogledajmo samo što se događa u sportskim savezima koji su postali bankomati i praonice novca.

Vedran Pavlek i dalje je izvan dosega hrvatskih institucija, ni ministarstvo vanjskih poslova, a ni pravosuđa nemaju službeni podatak je li on uopće u pritvoru u Kazahstanu ili je samo dobro skriven.

Slično je i u drugim savezima osim skijaškoga, a nakon saborske rasprave na tu temu nećemo biti ništa pametniji jer izgleda da nema nevinih – samo je pitanje tko gdje drži vlast i tko je godinama žmirio na način funkcioniranja sporta. Ako Državna revizija niti jedan jedini put u preko 30 godina nije ušla u skijaški savez – što dalje reći?! Sada SDP traži da Ministarstvo sporta podnese izvješće o financiranju javnih potreba u sportu u posljednjih pet godina – bilo bi zgodno da to isto zatraže i za Rijeku gdje su 30 godina stajali iza političkog upravljanja klubovima i savezima.

Na kraju tu je i sam Hrvatski olimpijski odbor – izbori za novo vodstvo nakon sramote sa Zlatkom Matešom još traju, a budući rezultati izbora već će se vjerojatno osporavati. Oba kandidata, i Dragan Primorac i Josip Varvodić, već sad upozoravaju da će, ako izgube, tražiti dodatnu pravdu.

Pritom obojica viču da su »čisti poput čaše izvorske vode« – ali samo svjedočimo još jednom sportsko-političkom ratu klanova unutar skupina moćnika koji često stoje iza sporta.

U tu kaljužu sada ulazi i Slaven Bilić, ali evo ne prvi put, pa valjda zna što čini.

Nažalost, i nakon toliko godina aktualna je ista poruka, koja jedina može spasiti sport još od crnih Mamićevih vremena, a glasi: uostalom, močvaru treba isušiti.