»Ljudi u komorama socijalnih radnika ne moraju se bojati«, rekao je jučer ministar Aladrović, svjestan da će u sustavu biti ogromnih otpora zbog ovih promjena, kao što u Hrvatskoj općenito svaka promjena ili reforma propadne zbog otpora administracije.
Prije nepunih mjesec dana hrvatsko društvo ostalo je zgroženo slučajem male Nikoll, dvogodišnje djevojčice koja je stradala u vlastitoj obitelji. Iako u međuvremenu nije potvrđeno da je u praćenju tog djeteta u sustavu socijalne skrbi bilo propusta, pa je odgovornost za slučaj opet ostala pod egidom »nepoznat netko«, ako ništa drugo barem deklarativno Vlada i dva nadležna ministarstva, socijalne skrbi i pravosuđa, odmah su pokrenuli promjene.
Jučer je predstavljen akcijski plan koji predviđa da će se u sustavu socijalne skrbi zaposliti već do jeseni 200 novih stručnjaka, broj udomitelja povećat će se za 10 posto, za jednak će postotak rasti i visina udomiteljskih naknada, a trostruko će se povećati broj inspekcijskih nadzora te će ih do kraja godine biti više od tisuću. Uz to se osnivanju obiteljski sudovi te novi zavodi za socijalnu zaštitu čija bi funkcija trebala biti ujednačavanje prakse i postupanja u cijeloj Hrvatskoj. Sada različiti centri za socijalnu skrb imaju različite modele rada i donošenja odluka, pa se možda u Istri ne rukovode istim principima kao u Osijeku, a naravno da to ne može biti slučaj.
Vrlo je zanimljiva i ideja o osnivanju Nacionalnog vijeća za razvoj socijalne politike – to će de facto biti nova institucija koja će provoditi nadzor nad radom centara za socijalnu skrb, a činit će je i predstavnici strukovnih komora, ali i nevladini aktivisti. U prijevodu, to je upravo ono što su predlagali i tražili predstavnici udruga Spasi me i ostalih koje se bave zaštitom žrtava obiteljskog nasilja, ili pak udruge osoba koje su bile udomljene ili posvojene, pa najbolje znaju što proživljavaju takva djeca i gdje su uska grla u postojećem sustavu. Te su udruge od Vlade već od ranije tražile da se osnuju tijela koja bi bila nadređena postojećim kontrolnim tijelima – jer sada socijalne službe i sudovi evaluiraju i nadziru sami sebe, a jasno je da je to potpuno neefikasno i besplodno. Cilj je da nezavisni nadzor evaluira rad ovih tromih, sporih i često nepravednih sustava.
De facto, svim prijedlozima koje su jučer u sklopu novog akcijskog plana iznijeli ministri Josip Aladrović i Ivan Malenica podržavaju se zahtjevi koji su stigli iz nevladinog sektora u zadnjih mjesec dana, ali i ranije, u zadnjih godinu-dvije. Obiteljski sudovi i obiteljski centri praktički izlaze iz sadašnjeg sustava socijalne skrbi. Čini se kao da ministri mlađe generacije puno bolje razumiju rezon aktivista i volontera iz NGO-sektora, koji su se okupili iz pukog altruizma, da pomognu obiteljima nakon zastrašujućih slučajeva u kojima je otac doslovce bacio svoje četvero djece s balkona, ili pak u ovom slučaju malene Nikoll gdje je majka ubila vlastito dijete. Ministri su, barem deklarativno, učinili zasad sve što su nevladinom sektoru i obećavali – sustav socijalne skrbi želi se modernizirati i učiniti efikasnijim donošenjem potpuno novih zakona.
»Ljudi u komorama socijalnih radnika ne moraju se bojati«, rekao je jučer ministar Aladrović, svjestan da će u sustavu biti ogromnih otpora zbog ovih promjena, kao što u Hrvatskoj općenito svaka promjena ili reforma propadne zbog otpora administracije. Dapače, udruge i sindikati zaposlenih u socijalnoj skrbi već su prosvjedovali prošlog tjedna, nakon ovih nemilih događaja. A zašto? Protiv koga – protiv sebe samih? Zato jer je netko tražio njihovu odgovornost imenom i prezimenom.
Svaka Vlada i svaki ministar koji se pokušava izboriti protiv tromosti administracije treba imati podršku opće javnosti, već zbog same činjenice da se usuđuje pokušati provesti reforme. A kad je riječ o djeci, tada podrška promjenama uopće ne bi smjela biti dovedena u pitanje. Svi znamo za parove bez djece koji čeznu da udome ili posvoje dijete, ali jednako tako znamo i da su ti procesi spori i često nedostižni. Zato je svaki pokušaj poboljšavanja tog sustava zdrav i dobar, a cehovske komore ne bi trebale bježati od toga da će njihovi članovi biti dodatno evaluirani. Ako se ljudi u realnom sektoru mogu preispitivati sa svojim učincima na dnevnoj bazi, zašto se ne bi smjelo propitivati rad ljudi zaposlenih u javnoj upravi? I oni dobivaju plaću da bi odgovorno obavljali svoj posao. Imenom i prezimenom.
UVODNIK
Spasi me (trome administracije)
Tihana Tomičić
27. travanj 2021 15:53
Foto Davor KOVAČEVIĆ
»Ljudi u komorama socijalnih radnika ne moraju se bojati«, rekao je jučer ministar Aladrović, svjestan da će u sustavu biti ogromnih otpora zbog ovih promjena, kao što u Hrvatskoj općenito svaka promjena ili reforma propadne zbog otpora administracije.
Prije nepunih mjesec dana hrvatsko društvo ostalo je zgroženo slučajem male Nikoll, dvogodišnje djevojčice koja je stradala u vlastitoj obitelji. Iako u međuvremenu nije potvrđeno da je u praćenju tog djeteta u sustavu socijalne skrbi bilo propusta, pa je odgovornost za slučaj opet ostala pod egidom »nepoznat netko«, ako ništa drugo barem deklarativno Vlada i dva nadležna ministarstva, socijalne skrbi i pravosuđa, odmah su pokrenuli promjene.
Jučer je predstavljen akcijski plan koji predviđa da će se u sustavu socijalne skrbi zaposliti već do jeseni 200 novih stručnjaka, broj udomitelja povećat će se za 10 posto, za jednak će postotak rasti i visina udomiteljskih naknada, a trostruko će se povećati broj inspekcijskih nadzora te će ih do kraja godine biti više od tisuću. Uz to se osnivanju obiteljski sudovi te novi zavodi za socijalnu zaštitu čija bi funkcija trebala biti ujednačavanje prakse i postupanja u cijeloj Hrvatskoj. Sada različiti centri za socijalnu skrb imaju različite modele rada i donošenja odluka, pa se možda u Istri ne rukovode istim principima kao u Osijeku, a naravno da to ne može biti slučaj.
Vrlo je zanimljiva i ideja o osnivanju Nacionalnog vijeća za razvoj socijalne politike – to će de facto biti nova institucija koja će provoditi nadzor nad radom centara za socijalnu skrb, a činit će je i predstavnici strukovnih komora, ali i nevladini aktivisti. U prijevodu, to je upravo ono što su predlagali i tražili predstavnici udruga Spasi me i ostalih koje se bave zaštitom žrtava obiteljskog nasilja, ili pak udruge osoba koje su bile udomljene ili posvojene, pa najbolje znaju što proživljavaju takva djeca i gdje su uska grla u postojećem sustavu. Te su udruge od Vlade već od ranije tražile da se osnuju tijela koja bi bila nadređena postojećim kontrolnim tijelima – jer sada socijalne službe i sudovi evaluiraju i nadziru sami sebe, a jasno je da je to potpuno neefikasno i besplodno. Cilj je da nezavisni nadzor evaluira rad ovih tromih, sporih i često nepravednih sustava.
De facto, svim prijedlozima koje su jučer u sklopu novog akcijskog plana iznijeli ministri Josip Aladrović i Ivan Malenica podržavaju se zahtjevi koji su stigli iz nevladinog sektora u zadnjih mjesec dana, ali i ranije, u zadnjih godinu-dvije. Obiteljski sudovi i obiteljski centri praktički izlaze iz sadašnjeg sustava socijalne skrbi. Čini se kao da ministri mlađe generacije puno bolje razumiju rezon aktivista i volontera iz NGO-sektora, koji su se okupili iz pukog altruizma, da pomognu obiteljima nakon zastrašujućih slučajeva u kojima je otac doslovce bacio svoje četvero djece s balkona, ili pak u ovom slučaju malene Nikoll gdje je majka ubila vlastito dijete. Ministri su, barem deklarativno, učinili zasad sve što su nevladinom sektoru i obećavali – sustav socijalne skrbi želi se modernizirati i učiniti efikasnijim donošenjem potpuno novih zakona.
»Ljudi u komorama socijalnih radnika ne moraju se bojati«, rekao je jučer ministar Aladrović, svjestan da će u sustavu biti ogromnih otpora zbog ovih promjena, kao što u Hrvatskoj općenito svaka promjena ili reforma propadne zbog otpora administracije. Dapače, udruge i sindikati zaposlenih u socijalnoj skrbi već su prosvjedovali prošlog tjedna, nakon ovih nemilih događaja. A zašto? Protiv koga – protiv sebe samih? Zato jer je netko tražio njihovu odgovornost imenom i prezimenom.
Svaka Vlada i svaki ministar koji se pokušava izboriti protiv tromosti administracije treba imati podršku opće javnosti, već zbog same činjenice da se usuđuje pokušati provesti reforme. A kad je riječ o djeci, tada podrška promjenama uopće ne bi smjela biti dovedena u pitanje. Svi znamo za parove bez djece koji čeznu da udome ili posvoje dijete, ali jednako tako znamo i da su ti procesi spori i često nedostižni. Zato je svaki pokušaj poboljšavanja tog sustava zdrav i dobar, a cehovske komore ne bi trebale bježati od toga da će njihovi članovi biti dodatno evaluirani. Ako se ljudi u realnom sektoru mogu preispitivati sa svojim učincima na dnevnoj bazi, zašto se ne bi smjelo propitivati rad ljudi zaposlenih u javnoj upravi? I oni dobivaju plaću da bi odgovorno obavljali svoj posao. Imenom i prezimenom.