Odavno je čovjek potpisao ugovor s vragom pa ne može razmišljati ni o spašavanju jedne ljudske generacije, a kamoli o spašavanju majčice Zemlje za generacije koje dolaze.
Ima tome više od dva desetljeća da se svako toliko krene upozoravati da se ne događa ništa dobro s našom majčicom Zemljom i da ćemo autodestruktivni kakvi jesmo uništiti jedini dom koji imamo. O paklu koji sami režiramo mislimo najčešće kada nas pogode prirodne nepogode koje nas s vremena na vrijeme upozore tko je gazda na ovome svijetu za koji smo mi uvjereni da njime vlada homo sapiens i nitko drugi. Krenu toplinski valovi koji su sve češći i sve duže traju pa shvatimo kako smo maleni. Onda zaboravimo da smo ikada razbijali glavu globalnim zatopljenjem. Naiđu poplave i potresi pa se opet uvučemo kao puž u kućicu i razmišljamo o nemoći ljudskog roda u usporedbi sa silama prirode. I tako u krug. Red poniznosti pa red odmahivanja na sva upozorenja znanstvenika da će sve otići k vragu ako ne povučemo ručnu.
Da stvari ne idu u dobrom smjeru, može se uvjeriti svatko tko ima strpljenja čitati izvještaje s Međunarodne klimatske konferencije COP 27 koja se održava u egipatskom Šarm el-Šeiku. Glavni tjnik UN-a Antonio Guterres uopće ne dvoji da čovječanstvo vozi s 200 kilometara na sat prema zidu. Glavni tajnik krovne međunarodne organizacije koja se zove, gle ironije, Ujedinjeni narodi poziva na međunarodnu suradnju jer živimo u ključnom desetljeću kako bi spriječili klimatsku katastrofu. On inzistira da je neophodno stvaranje povijesnog pakta između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja svijeta kako bi se ubrzao prijelaz s fosilnih goriva na alternativne izvore energije. Uvjeren je da je jedina alternativa ili pakt o klimatskoj solidarnosti, ili pakt o kolektivnom samoubojstvu. Možda bi se i krenulo u dobrom smjeru da nema jednog nezgodnog detalja. Naime, pakt o klimatskoj sigurnosti sastojao bi se od dodatnih obaveza država za smanjenje emisija te za ubrzanje energetske tranzicije zemalja u razvoju putem pomoći bogatijih nacija i međunarodnih financijskih institucija. U prijevodu, bogate zemlje trebale bi odriješiti kesu kako bi pomogle onim siromašnim da prebrode klimatske izazove. Da bi ih prebrodili, neophodne su gomile novca koji siromašne zemlje nemaju. One preživljavaju kako znaju i umiju i daleko su od bajke o, recimo, prijelazu na automobile pogonjene strujom. Većina ljudi u siromašnim zemljama ima problem s prehranom stanovništva, a kamoli da njihove vlasti razbijaju glavu sa strahovima bogatog i dekadentnog Zapada. Zapada koji je te siromašne zemlje stoljećima iskorištavao na najgori mogući način kako bi osigurao isključivo svoj razvoj na tuđoj muci. I pritom se nisu birala sredstva.
Sada Guterres zapomaže da države nazaduju kad je riječ o ispunjavanju obveza za smanjivanje globalnih emisija stakleničkih plinova za 45 posto do 2030. godine. A što je neophodno da bi se ispunio cilj iz Pariškog sporazuma o ograničenju zagrijavanja Zemlje na 1,5 stupnjeva Celzijevih u odnosu na stanje potkraj 19. stoljeća. No, ono što može napraviti rat, očito je da miru ne može poći za rukom. Zapadni je svijet bez problema stao u istu kolonu kada je riječ o pomoći Ukrajini nakon ruske agresije. I onda se čovjeku čini da su svi složni. A nije tako. Jer je veći dio svijeta ili neutralan, ili proruski orijentiran. Većina čovječanstva bavi se analizom trenutne situacije u Ukrajini, a malo tko stigne do vijesti iz egipatskog grada Šarm el-Šeika. Stručnjaci procjenjuju da bi se do kraja ovog desetljeća emisije stakleničkih plinova mogle povećati za 10 posto, a to posljedično znači povećanje temperature na Zemlji za 2,8 stupnjeva. Rješenje je opća mobilizacija kako bi se prekinula ovisnost o fosilnim gorivima i gradnja elektrana na ugljen. Da bi plan funkcionirao, potrebno je da ga podrže dvije najznačajnije zemlje, Kina i SAD, i da bez fige u džepu krenu predvoditi ljudsku vrstu u spašavanju onoga što se spasiti dade. Sad, svatko mora sam odgovoriti na pitanje je li to realno, kada se zna da većina zemalja gleda kako će jedna drugoj zabosti nož u leđa. Nije bitno tko će kome prvi pružiti ruku, već je bitno tko će ispred koga kleknuti. Odavno je čovjek potpisao ugovor s vragom pa ne može razmišljati ni o spašavanju jedne ljudske generacije, a kamoli o spašavanju majčice Zemlje za generacije koje dolaze.
UVODNIK
Spašavanje majčice Zemlje
Damir Cupać
08. studeni 2022 13:08
Odavno je čovjek potpisao ugovor s vragom pa ne može razmišljati ni o spašavanju jedne ljudske generacije, a kamoli o spašavanju majčice Zemlje za generacije koje dolaze.
Ima tome više od dva desetljeća da se svako toliko krene upozoravati da se ne događa ništa dobro s našom majčicom Zemljom i da ćemo autodestruktivni kakvi jesmo uništiti jedini dom koji imamo. O paklu koji sami režiramo mislimo najčešće kada nas pogode prirodne nepogode koje nas s vremena na vrijeme upozore tko je gazda na ovome svijetu za koji smo mi uvjereni da njime vlada homo sapiens i nitko drugi. Krenu toplinski valovi koji su sve češći i sve duže traju pa shvatimo kako smo maleni. Onda zaboravimo da smo ikada razbijali glavu globalnim zatopljenjem. Naiđu poplave i potresi pa se opet uvučemo kao puž u kućicu i razmišljamo o nemoći ljudskog roda u usporedbi sa silama prirode. I tako u krug. Red poniznosti pa red odmahivanja na sva upozorenja znanstvenika da će sve otići k vragu ako ne povučemo ručnu.
Da stvari ne idu u dobrom smjeru, može se uvjeriti svatko tko ima strpljenja čitati izvještaje s Međunarodne klimatske konferencije COP 27 koja se održava u egipatskom Šarm el-Šeiku. Glavni tjnik UN-a Antonio Guterres uopće ne dvoji da čovječanstvo vozi s 200 kilometara na sat prema zidu. Glavni tajnik krovne međunarodne organizacije koja se zove, gle ironije, Ujedinjeni narodi poziva na međunarodnu suradnju jer živimo u ključnom desetljeću kako bi spriječili klimatsku katastrofu. On inzistira da je neophodno stvaranje povijesnog pakta između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja svijeta kako bi se ubrzao prijelaz s fosilnih goriva na alternativne izvore energije. Uvjeren je da je jedina alternativa ili pakt o klimatskoj solidarnosti, ili pakt o kolektivnom samoubojstvu. Možda bi se i krenulo u dobrom smjeru da nema jednog nezgodnog detalja. Naime, pakt o klimatskoj sigurnosti sastojao bi se od dodatnih obaveza država za smanjenje emisija te za ubrzanje energetske tranzicije zemalja u razvoju putem pomoći bogatijih nacija i međunarodnih financijskih institucija. U prijevodu, bogate zemlje trebale bi odriješiti kesu kako bi pomogle onim siromašnim da prebrode klimatske izazove. Da bi ih prebrodili, neophodne su gomile novca koji siromašne zemlje nemaju. One preživljavaju kako znaju i umiju i daleko su od bajke o, recimo, prijelazu na automobile pogonjene strujom. Većina ljudi u siromašnim zemljama ima problem s prehranom stanovništva, a kamoli da njihove vlasti razbijaju glavu sa strahovima bogatog i dekadentnog Zapada. Zapada koji je te siromašne zemlje stoljećima iskorištavao na najgori mogući način kako bi osigurao isključivo svoj razvoj na tuđoj muci. I pritom se nisu birala sredstva.
Sada Guterres zapomaže da države nazaduju kad je riječ o ispunjavanju obveza za smanjivanje globalnih emisija stakleničkih plinova za 45 posto do 2030. godine. A što je neophodno da bi se ispunio cilj iz Pariškog sporazuma o ograničenju zagrijavanja Zemlje na 1,5 stupnjeva Celzijevih u odnosu na stanje potkraj 19. stoljeća. No, ono što može napraviti rat, očito je da miru ne može poći za rukom. Zapadni je svijet bez problema stao u istu kolonu kada je riječ o pomoći Ukrajini nakon ruske agresije. I onda se čovjeku čini da su svi složni. A nije tako. Jer je veći dio svijeta ili neutralan, ili proruski orijentiran. Većina čovječanstva bavi se analizom trenutne situacije u Ukrajini, a malo tko stigne do vijesti iz egipatskog grada Šarm el-Šeika. Stručnjaci procjenjuju da bi se do kraja ovog desetljeća emisije stakleničkih plinova mogle povećati za 10 posto, a to posljedično znači povećanje temperature na Zemlji za 2,8 stupnjeva. Rješenje je opća mobilizacija kako bi se prekinula ovisnost o fosilnim gorivima i gradnja elektrana na ugljen. Da bi plan funkcionirao, potrebno je da ga podrže dvije najznačajnije zemlje, Kina i SAD, i da bez fige u džepu krenu predvoditi ljudsku vrstu u spašavanju onoga što se spasiti dade. Sad, svatko mora sam odgovoriti na pitanje je li to realno, kada se zna da većina zemalja gleda kako će jedna drugoj zabosti nož u leđa. Nije bitno tko će kome prvi pružiti ruku, već je bitno tko će ispred koga kleknuti. Odavno je čovjek potpisao ugovor s vragom pa ne može razmišljati ni o spašavanju jedne ljudske generacije, a kamoli o spašavanju majčice Zemlje za generacije koje dolaze.