Pitanje je li eurozona optimalno valutno područje gotovo je retoričke prirode. Jer eurozona, uz jednu monetarnu politiku, nema ni jedinstvenu ni posve usklađenu fiskalnu politiku, već 21 proračun i raznorodna porezna rješenja, koja ekonomske granice među članicama čine dubljima no što ih vanjsko-trgovinska razmjena veže. EU fondovi i njihova kohezijska politika nisu dovoljni. Razvijeniji gunđaju što moraju davati novce za manje razvijene. Po tome eurozonu često uspoređuju s bivšom Jugoslavijom. Samo što smo mi nekad bili prvi u selu, a sada smo zadnji u gradu.

Euro je oduvijek bio politički projekt, a sada ulazi u svoju ultimativnu fazu, dirigiranog digitalnog eura, kao super-političkog projekta i »dokaza« samodostatnosti. Što teško može biti. Eurozona je i jezično heterogena što otežava mobilnost radne snage, a da se ne govori o sektorskoj specijalizaciji i razlikama između sjevera i juga, istoka i zapada, koje se iz kulturološkog obično sele na ekonomsko područje. Pa je tako sjever oduvijek percipiran kao suzdržaniji u potrošnji, sa strogim proračunskim granicama i preferencijama monetarne politike usmjerene na stabilnost cijena. Zemlje juga se pak tradicionalno percipira kao rastrošnije, s (pre)ležernim shvaćanjem deficitarnog financiranja, zbog čega u teoriji »navijaju« za politiku jeftinog novca.

No, i to se mijenja. Novi energetski šok presložio je karte. Nekad super-otporna i napredna Njemačka prolazi kroz tešku krizu i traži nove izvore rasta. Našla ih je u vojnoj industriji. Koja diktira i civilni sektor. Njihov premijer Merz ne pati od pretjerane karizmatičnosti, za razliku od španjolskog Pedra Sancheza kojem sve polazi za rukom. Španjolska je postala najbrže rastuće veliko gospodarstvo eurozone. Stala je na čelo »velike četvorke«. Iako je zemlja bogata, nije pristala odvajati pet posto svog BDP-a za troškove obrane. Sanchez ima stav. I ne libi ga se jasno reći Donaldu Trumpu. Turizam, proizvodnja, potrošnja, globalni brendovi ulične mode… Sve je to Španjolska. Španjolska je i nogomet. Ta je zemlja uspjela i na liberalnoj migrantskoj politici. Sve suprotno sadašnjoj američkoj administraciji. I zato smo u finalu navijali za Španjolsku. Barem ja jesam. Uglavnom, Europa je heterogena, nisu svi »voljni«, nisu svi za vojsku, ne priklanjaju se svi na isti način. Heterogena je ekonomski, politički, mentalitetski i sektorski, ali ima – vratimo se na početak – zajedničku monetarnu politiku. Po modelu »one size fits all«. Jedna veličina koja odgovara svima. Pa riskira da ne odgovara nikome. Jer se vodi prema prosjecima, a prosjeci u realnosti ne postoje. Ključna kamata nekoj je ekonomiji previsoka, jer joj npr. treba poticaj za rast, a onoj koja pati od inflacije je preniska, jer joj treba viša da prekomjerni rast ohladi. Uglavnom, nitko sretan ni zadovoljan. Zato ECB svoj cilj od 2 posto inflacije ponavlja kao pokvarena ploča. Mene inače ta sintagma »one size fits all« jako podsjeća na onu iz Gospodara prstenova »one ring to rule them all«. Umjesto da spaja, prisilna uniformnost razdvaja. Samo da ne bude pobune. Periferije su sve siromašnije. Nove članice napada inflacija. Napada i zemlje istočne Europe koje nemaju euro, ali nitko baš ne trči da ga uvede.

Ovih dana na stranicama HNB-a osvanuo je zanimljiv rad »Regionalni učinci monetarne politike u europodručju«, koji su napisali HNB-ovi istraživači Karlo Kotarac, Davor Kunovac i Ozana Nadoveza. Najveći domet rada, a to i sami autori kažu, jest to što se optimalnost zajedničkog valutnog područja ne propituje samo na razini cjeline eurozone, niti samo na razini država-članica, već i na razini regija. Znamo da regije prekogranično dišu, dijele pejzaž, prirodne resurse, pa otud i sektorsku politiku i sličnu sudbinu. Njihove ih se nacionalne ekonomske politike dotiču, ali ih se dotiče i njihov položaj, koji ih spaja više no razdvaja, s onima bliže njima, po mnogočemu sličnijima od nekih područja unutar vlastite zemlje. Nažalost, rad nije obuhvatio Hrvatsku, niti je zapratio kako se zajednička monetarna politika ECB-a dosad odrazila na zemlju u cjelini, ali i na pojedine naše regije. Obuhvaćeno je naime razdoblje do 2023., a tada je Hrvatska taman kročila u eurozonu. No, vrijedno ga je proučiti, a Hrvatskoj ću se vratiti kasnije. U proširenom sažetku rada, koji ću ovdje dodatno sažeti, autori potvrđuju da ova »one size fits all« politika može istodobno stabilizirati realnu aktivnost i inflaciju svih članica jedino ako su njihova gospodarstva dovoljno usklađena, odnosno ako ih pogađaju uglavnom simetrični, zajednički šokovi. U suprotnom, kažu, a to smo već i pojasnili, »ako pojedine članice imaju bitno različite makroekonomske performanse u odnosu na ostatak Unije, ona kamatna stopa koja je prikladna za jednu zemlju može biti previsoka ili preniska za drugu, što generira različite troškove odricanja od samostalne monetarne politike, socijalno nezadovoljstvo unutar pojedinih članica te naposljetku i pritiske na koheziju unije«. No, treba gledati i regije, ne samo zemlje. Navode kako usklađenost može članicama prikriti znatnu unutarnju, regionalnu heterogenost i ‘maskirati’ stvarne troškove koje pojedine regije mogu trpjeti po odricanju od vlastite monetarne politike.

Identificirali su različite tipove heterogenosti. Ima svakakvih kombinacija. Tako kažu da malen broj regija može biti iznimno dobro usklađen s unijom, dok većina regija unutar zemlje to ne mora biti. S druge strane, regije mogu biti međusobno dobro usklađene unutar granica zemlje, ali kolektivno vrlo slabo usklađene s europodručjem. Ove situacije impliciraju vrlo različite troškove odricanja od samostalne monetarne politike, a nemoguće ih je razlučiti iz same nacionalne statistike, pojašnjavaju. U analizi raščlanjuju tako rast BDP-a 164 regije na zajedničku (za cijelo europodručje), nacionalnu (specifičnu za zemlju) i idiosinkratsku (čisto regionalnu) komponentu. Identificiraju šokove agregatne potražnje, agregatne ponude i monetarne politike. Upućuju na nekoliko zanimljivih nalaza, no ovdje ćemo i to sažeti. Nalaze veliku heterogenost unutar pojedinih zemalja, pa tako uočavaju da Njemačka i Italija pokazuju najveće unutarnje razlike, i to u Italiji duž linije sjever – jug, a u Njemačkoj duž linije istok – zapad, dok su npr. Španjolska, Portugal i Grčka relativno homogene unutar svojih granica, iako prosječno manje usklađene s europodručjem. Osnovni zaključak rada je da regionalna perspektiva ne dovodi u pitanje smislenost zajedničke monetarne politike u europodručju – integracija napreduje i regije su sve usklađenije. Ipak, problem koji su identificirali korištenjem detaljnih podataka o regijama jest da koristi i troškovi te politike nisu ravnomjerno raspoređeni: neravnomjernost se sve više pojavljuje unutar zemalja, a ne između njih – razlika koju standardna analiza na razini država ne može uočiti, zaključuju.

Kako smo istaknuli, rad nije obuhvatio Hrvatsku te se nije bavio analizom nejednakosti i vjerojatno isto tako nejednake reakcije naših NUTS2 regija, Jadranske, Panonske, Sjeverne te Grada Zagreba, na šokove ponude i potražnje, te promjene zajedničke monetarne politike eurozone. No, ako uzmemo da su ekonomske razlike među našim regijama značajne, a jesu, onda je jasno da, osim na razini cijele Hrvatske, treba mjeriti i to kako se trenutni šokovi i politika ECB-a odražavaju na gospodarstva regija. Imamo naime izražen nejednaki regionalni razvoj i otuda regionalnu nejednakost. Zagreb je ispred svih, zemlja je centralizirana. Slijede županije uz more, Jadranska Hrvatska, gdje su razvoj i standard determinirani i inozemnom potražnjom, i otuda viši, dok recimo Slavonija, Lika, kontinentalna, brdska i ruralna područja, i BDP-om po stanovniku i drugim pokazateljima zaostaju. Ujednačeni regionalni razvoj jedan je od prioriteta Vlade. BDP Hrvatske općenito raste i konvergira prosjeku eurozone, no dok je Zagreb BDP-om po glavi stanovnika već iznad sto posto tog prosjeka, a Jadranska Hrvatska na 70-ak posto, Slavonija je na 50 posto ili ispod. U Zagrebu su sjedišta najvećih kompanija, Zagreb je financijsko, administrativno i poslovno središte s najvećim brojem i priljevom stanovnika i radnika. Kao takav, najbliži je zapadnim standardima. Ulazak u eurozonu je dodatno pridonio njegovoj konvergenciji, ali možda i divergenciji od ostatka zemlje. Jadranska Hrvatska najbliže je emitivnim tržištima sa snažnom potražnjom za uslugama, nekretninama i općenito sličnim stilom života. Sjeverni Jadran, blizina Italije, Slovenije, pridonosi razvoju regije, determinirane snažnom inozemnom potražnjom, koja je međutim i generator inflacije. Dućani uz more po ljeti izbacuju više cijene koje itekako narušavaju standard lokalnog stanovništva. U tom smislu, toj »pregrijanoj« regiji i napuhanim cijenama odgovara hlađenje višim kamatnim stopama, odnosno politika koju ECB sada vodi. I općenito Hrvatskoj to sada odgovara, ako se gleda uzlazna putanja inflacije kao makroekonomskog pokazatelja. Sjeverna Hrvatska više je pak integrirana u europske logističke i proizvodne lance, dok Panonska Hrvatska, te ruralni, kontinentalni krajevi, dobivaju i više domaćih potpora kako bi se uskladili, no razlike su i dalje prisutne.

Pitanje je, dakle, hoće li se sa zajedničkom monetarnom politikom koja više ni formalno ne ide iz Zagreba (iako je i ranije bila determinirana tečajem eura), nego iz Frankfurta, po spomenutom modelu koji bi trebao pristajati svima, cijeloj Europi, te razlike dodatno produbljivati? Ne samo da eurozona nije optimalno valutno područje, nego ni pojedina članica unutar sebe to ne mora biti, pa će ulaskom u eurozonu doživjeti asimetrični šok koji će dodatno produbiti unutarnju asimetriju i regionalnu nejednakost. Vjerojatno je da će razvijenije regije proći bolje sa zajedničkom monetarnom politikom jer »dišu« sličnije s prosjecima eurozone koji determiniraju cijenu kapitala. Periferije će pak postati još više periferne. S obzirom na to da, dakle, Hrvatska pati od neujednačenog regionalnog razvoja, siromašnije regije euro je stoga vjerojatno pogodio više no centre, koji pak od njega imaju više koristi. Pitanje više nije samo konvergiramo li skupa eurozoni, nego i divergiramo li međusobno.