Ulica koja je smještena malo zapadnije od nebodera gdje je bio birc »Vratija se Šime« i sjeverno od nekadašnjeg okretišta »dvojke« bila je na zlu glasu. Ne samo Zameta, nego i cijele Rijeke. Nije Ulica braće Bačić bila bez razloga ozloglašena. Odrastali su u njoj mnogi koji su osvanuli na stranicama crne kronike Novog lista kroz desetljeća, od 1970-ih kada su u novoizgrađene stanove uselile brojne obitelji. Teško je bilo odrastanje u toj ulici. Starci su uglavnom bili šljakeri zaposleni u brojnim socijalističkim poduzećima kojih više nema, a novije generacije ni ne znaju da su ikada postojala. Svega je bilo u toj ulici, nije bilo muškog djeteta da nije moralo proći neka od vatrenih krštenja tijekom kojih su morali dokazati svoju odvažnost. Da se ne lažemo, danas bi se mnogi od tih testova nazvali zlostavljanjem. Pa i bilo je zlostavljanje koje je svatko morao prevladati kako je znao i umio. Oni koji ne bi prošli na testu, bili su žrtve dječačkog nasilja. Kako im je bilo, samo oni znaju.

Ali čega nikada nije bilo, nikada nije bilo fizičkog zlostavljanja djece koju danas nazivamo djecom s teškoćama u razvoju ili djecom s invaliditetom. U tom radničkom naselju gdje je grubost bila normalna, a roditelji prezaposleni i premalo obrazovani da bi educirali djecu o neprihvatljivosti pojedinih termina, takvu su djecu zvali specijalcima. Kada je prihvaćen u ulici šatrovački govor, onda je takvo dijete bilo cspe. Djeca znaju biti brutalna, a i bila su prema Miši i Saletu. Mišo je poslije postao Šomi. Bili smo nekako generacija i dio naših dječjih igara uvijek su htjeli biti i Šomi i Sale. Više Šomi jer je njegov brat Siniša, Maki, pokoj mu duši, bio dio ekipe. Bilo da smo igrali nogomet ispred zgrade ili na igralištu OŠ »Ivan Ćiković Beli«, kako se nekada zvala. Šomi nije razumio zašto nam je bitan rezultat kada smo igrali nogomet jer je on samo htio trčati s nama. Sale, kada bi i došao, stao bi sa strane i gledao. Neke je i to nerviralo pa su ga znali tjerati jer da je njegov maler kriv što je lopta pogodila stativu. Uglavnom, da smo bili dobri drugari Šomiju i Saletu, nismo. Kako smo starili, Šomi i Sale sve su više postajali dio nas, našega identiteta i pripadnosti Ulici braće Bačić. Sve to vrijeme nezamislivo je bilo da bi itko ikada fizički napao njih dvojicu, što zbog roditelja koji bi nas vjerojatno prebili na mrtvo ime da smo ih takli, što zbog onih kojih su se svi plašili, spomenut ćemo Išketa, pokoj mu duši, i Smolu. Teško je i zamisliti što bi oni napravili bolesniku koji bi ih istukao. Jednostavno, koliko god bili svi na zlu glasu, postojala je granica koja se ne prelazi. Svatko od nas prošao je životnu školu kada je kupovao, kao, šaniranu robu, a ustvari loše kopije odjevnih brendova. Svatko je morao ponekad izvući cenera od marende i dati ga bez puno prosvjedovanja. Tako je bilo, godine su prolazile, a jedino se nikada nije mijenjalo da se Šomija i Saleta ne smije dirati. Nama koje je život odveo iz Ulice braće Bačić, što smo više starili, to su nam više nedostajali Šomi i Sale. Zato što smo shvaćali da su oni bilo samo drukčiji od nas, ali najneviniji. Bili smo mali da bismo to shvatili. Zato što smo počeli shvaćati da su nam oni pružali priliku da postanemo bolji ljudi. Oni koji nikada ne smiju ugroziti slabije, one koji nisu u stanju učiniti zlo i braniti se. Nitko nas tome nije učio, ali nekako smo to shvatili sami od sebe.

I zato boli pročitati da je mladić s invaliditetom iz Opatije brutalno pretučen. Na istom onom igralištu na kojemu nam je Šomi smetao jer je htio samo trčati i igrati se, a ne zabijati golove, a Sale je gledao sa strane i nekima koji su gađali stativu smetao jer je maler. Kakvi god da smo bili, i svima nama koji smo još uvijek živi, a odrastali smo u ulici na zlu glasu, ta je vijest izazvala mučninu. Naročito onaj dio u kojemu se spominje da je mladića napalo njih troje. Bez ikakvog razloga, točnije može postojati samo jedan razlog – zato što je drukčiji i nemoćan. To je granica koja se nikada ne bi smjela prijeći jer ona vodi u zlo. Zlo je kada se napadaju oni koji se ne mogu braniti. Čak i opaki tipovi iz Braće Bačić tu granicu nikada nisu prešli. Iako je prilika bilo puno. Mučnina koju je osjetio svatko normalan kada je pročitao vijest o premlaćivanju na Zametu mene je osobno vratila u one dječačke dane da me podsjeti koliko je bilo pogrešno potjerati Šomija i Saleta s igrališta ili ne dati im da s nama grade kućicu u šumici iznad zgrada gdje je danas riječka obilaznica. Ta me mučnina podsjetila da su ono dobro u nama, a umjesto kućice u šumici, gradili Šomi i Sale.