Samitom u Haagu NATO je uzvratio udarac stalnim, u najvećoj mjeri neosnovanim prijetnjama iz Moskve
Sjevernoatlantski savez na samitu u Haagu konačno je odlučio pokazati jedinstvo, snagu, odlučnost i predanost kolektivnoj obrani, uz sve češće spominjanje članka 5 statuta NATO-a koji kaže da napad na jednu članicu podrazumijeva napad na cijelu alijansu. Spominjanje tog članka svojedobno je bilo neumjesno, čak i nepoželjno, pogotovo u kontekstu eventualnog ubrzanog ulaska Ukrajine u NATO, što je ruska propagandna mašinerija znala itekako iskoristiti za širenje nepovjerenja među članicama, ukazujući da je NATO nejedinstven i da će se čak i raspasti. Pri čemu su zaboravili napomenuti da se upravo zahvaljujući Vladimiru Putinu i njegovoj »specijalnoj vojnoj operaciji« NATO-savez nakon više godina uspio proširiti na zemlje koje su se donedavna ponosile svojom neutralnošću – Švedsku i Finsku. I to na njihovo inzistiranje.
Samitom u Haagu i zauzimanjem za povećanje izdvajanja za obranu NATO je uzvratio udarac stalnim, u najvećoj mjeri neosnovanim prijetnjama iz Moskve koje su olako uključivale i aktiviranje nuklearnog oružja, a stručnjak za nuklearnu energiju dr. sc. Tonči Tadić svojedobno je izračunao da je Rusija od početka agresije na Ukrajinu prijetila Europi nuklearnim oružjem otprilike 33 puta. I pritom često prelazila granicu dobrog ukusa na režimskim televizijama, kao prilikom sprovoda britanske kraljice u Londonu, kada je jedan od prijedloga bio da se raketira glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva i time jednim udarcem pobiju lideri zapadnih demokracija koji su se okupili na pogrebu. Pri čemu je pridjev »zapadnih« postao pleonazam, nepotrebno gomilanje riječi u rečenici, s obzirom na tužnu činjenicu da se demokracija, ma koliko manjkava bila jer bolji sustav ne poznajemo, nažalost zadržala samo na zapadnoj Zemljinoj polutki.
I taj kolektivni zapad, kako nas Putin naziva otkako je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2008. odlučio »odrezati« Rusiju od zapada i demokracije, vrativši je na utabane staze poznate ruske autokracije, tom je samouvjerenom vlastodršcu odlučio pokazati da ni mi na zapadu nismo »veslo sisali«. Jednoglasno je usvojeno i povećanje novca za obranu i naglasak na famozni članak 5 Statuta, bez disonantnih tonova čak i od putinofila kao što su Viktor Orban i slovački premijer Robert Fico. Za razliku od Europske unije koja nema gazdu, zbog čega raznorazni Orbani i Fici prijete vetom kad stignu, NATO savez je druga priča i zna se tko je gazda i šef. A sjedi u Washingtonu. Svojedobno je i Slovenija naglo utihnula po pitanju crte razgraničenja u Savudrijskoj vali prilikom ulaska Hrvatske u NATO jer se nisu htjeli, a ni mogli, suprotstaviti američkom gazdi. I neki naši predsjednici najavljivali su da će svašta reći na samitu NATO-a pa su i oni zašutjeli pred velikim šefom.
Ruska agresija na Ukrajinu, osim što je neutralne zemlje natjerala u zagrljaj s NATO-om, natjerala je i sam savez da se vrati na tvorničke postavke jer NATO je prije svega osnovan da štiti demokraciju, privatno vlasništvo, pluralizam mišljenja i parlamentarizam, a onda i teritorije svojih članica. A da bi se obranila demokracija, treba se i naoružati, ali samo kao sredstvo odvraćanja, odnosno kroz politiku koju je bivši američki predsjednik Ronald Reagan osmislio osamdesetih godina prošlog stoljeća i nazvao je »Snagom do mira«. Zbog toga jedan od najvećih američkih nosača zrakoplova nosi njegovo ime, a dobio ga je dok je Reagan još bio živ.
NATO je tu da bi štitio demokraciju kao civilizacijski doseg, a ne kao ideologiju, što demokracija i nije, za razliku od autoritarnih režima u kojima se isprepliću republika i monarhija, u kojima se od službene politike stvara idologija, a od nje religija. A od ljudskih prava ni traga ni glasa. Upravo takve režime, koji zaziru od demokracije, NATO ima na svojim granicama, a mi u našem susjedstvu, poput Vučićevog u Beogradu.
NATO je tako pokazao da je ipak jedinstven, na užas Kremlja koji je oštricu odlučio okrenuti prema Europskoj uniji, iako bi, kažu, htjeli zadržati odnose s nekim članicama. Sad im EU predstavlja »izravnu prijetnju« pa se od jučer »snažno protive« ulasku Ukrajine i u tu asocijaciju, iako još u veljači nisu imali ništa protiv toga.
Dražen Katalinić
Snagom do mira
Dražen Katalinić
26. lipanj 2025 07:30
Foto REUTERS/Yves Herman
Samitom u Haagu NATO je uzvratio udarac stalnim, u najvećoj mjeri neosnovanim prijetnjama iz Moskve
Sjevernoatlantski savez na samitu u Haagu konačno je odlučio pokazati jedinstvo, snagu, odlučnost i predanost kolektivnoj obrani, uz sve češće spominjanje članka 5 statuta NATO-a koji kaže da napad na jednu članicu podrazumijeva napad na cijelu alijansu. Spominjanje tog članka svojedobno je bilo neumjesno, čak i nepoželjno, pogotovo u kontekstu eventualnog ubrzanog ulaska Ukrajine u NATO, što je ruska propagandna mašinerija znala itekako iskoristiti za širenje nepovjerenja među članicama, ukazujući da je NATO nejedinstven i da će se čak i raspasti. Pri čemu su zaboravili napomenuti da se upravo zahvaljujući Vladimiru Putinu i njegovoj »specijalnoj vojnoj operaciji« NATO-savez nakon više godina uspio proširiti na zemlje koje su se donedavna ponosile svojom neutralnošću – Švedsku i Finsku. I to na njihovo inzistiranje.
Samitom u Haagu i zauzimanjem za povećanje izdvajanja za obranu NATO je uzvratio udarac stalnim, u najvećoj mjeri neosnovanim prijetnjama iz Moskve koje su olako uključivale i aktiviranje nuklearnog oružja, a stručnjak za nuklearnu energiju dr. sc. Tonči Tadić svojedobno je izračunao da je Rusija od početka agresije na Ukrajinu prijetila Europi nuklearnim oružjem otprilike 33 puta. I pritom često prelazila granicu dobrog ukusa na režimskim televizijama, kao prilikom sprovoda britanske kraljice u Londonu, kada je jedan od prijedloga bio da se raketira glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva i time jednim udarcem pobiju lideri zapadnih demokracija koji su se okupili na pogrebu. Pri čemu je pridjev »zapadnih« postao pleonazam, nepotrebno gomilanje riječi u rečenici, s obzirom na tužnu činjenicu da se demokracija, ma koliko manjkava bila jer bolji sustav ne poznajemo, nažalost zadržala samo na zapadnoj Zemljinoj polutki.
I taj kolektivni zapad, kako nas Putin naziva otkako je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2008. odlučio »odrezati« Rusiju od zapada i demokracije, vrativši je na utabane staze poznate ruske autokracije, tom je samouvjerenom vlastodršcu odlučio pokazati da ni mi na zapadu nismo »veslo sisali«. Jednoglasno je usvojeno i povećanje novca za obranu i naglasak na famozni članak 5 Statuta, bez disonantnih tonova čak i od putinofila kao što su Viktor Orban i slovački premijer Robert Fico. Za razliku od Europske unije koja nema gazdu, zbog čega raznorazni Orbani i Fici prijete vetom kad stignu, NATO savez je druga priča i zna se tko je gazda i šef. A sjedi u Washingtonu. Svojedobno je i Slovenija naglo utihnula po pitanju crte razgraničenja u Savudrijskoj vali prilikom ulaska Hrvatske u NATO jer se nisu htjeli, a ni mogli, suprotstaviti američkom gazdi. I neki naši predsjednici najavljivali su da će svašta reći na samitu NATO-a pa su i oni zašutjeli pred velikim šefom.
Ruska agresija na Ukrajinu, osim što je neutralne zemlje natjerala u zagrljaj s NATO-om, natjerala je i sam savez da se vrati na tvorničke postavke jer NATO je prije svega osnovan da štiti demokraciju, privatno vlasništvo, pluralizam mišljenja i parlamentarizam, a onda i teritorije svojih članica. A da bi se obranila demokracija, treba se i naoružati, ali samo kao sredstvo odvraćanja, odnosno kroz politiku koju je bivši američki predsjednik Ronald Reagan osmislio osamdesetih godina prošlog stoljeća i nazvao je »Snagom do mira«. Zbog toga jedan od najvećih američkih nosača zrakoplova nosi njegovo ime, a dobio ga je dok je Reagan još bio živ.
NATO je tu da bi štitio demokraciju kao civilizacijski doseg, a ne kao ideologiju, što demokracija i nije, za razliku od autoritarnih režima u kojima se isprepliću republika i monarhija, u kojima se od službene politike stvara idologija, a od nje religija. A od ljudskih prava ni traga ni glasa. Upravo takve režime, koji zaziru od demokracije, NATO ima na svojim granicama, a mi u našem susjedstvu, poput Vučićevog u Beogradu.
NATO je tako pokazao da je ipak jedinstven, na užas Kremlja koji je oštricu odlučio okrenuti prema Europskoj uniji, iako bi, kažu, htjeli zadržati odnose s nekim članicama. Sad im EU predstavlja »izravnu prijetnju« pa se od jučer »snažno protive« ulasku Ukrajine i u tu asocijaciju, iako još u veljači nisu imali ništa protiv toga.