S viškom kilograma nije se šaliti. Odnosno, višak kilograma nije materijal za šalu. Ako itko nešto o tome zna, onda je to potpisnik ovog teksta. Jednostavno je živjeti teže kad si teži od vršnjaka, od manekena s naslovnica, od kolega na poslu, od bjelosvjetskih što uglednika, što hohštaplera. S viškom kilograma teže se dolazi do uspjeha, bez obzira na to je li vam život dao da ste se rodili u Hollywoodu ili u Pušći.

Dobro, u svim našim Pušćama je uvijek teže nego u Hollywoodu, ali kad si pofutran preko mjere, teže ti je kako god okreneš i gdje god da jesi. Zaludu sjajno baratanje nogometnom, a i košarkaškom loptom, zaludu pozivanje na ono malo bucmastih koji su uspjeli u svijetu strogo zadanih mjera, zaludu erudicija kad se traži kondicija, pogotovo u ono neko formativno doba. Višak kila je samo teret.

No, dok oni koji od vajkada imaju višak, s njim nekako nauče živjeti, oni koji viška nikada nisu imali, pa su ga na naglo dobili, da bi sad morali na naglo smršaviti, pretvore se u nervoznu neku čeljad kojoj je za nesretnu kilažu kriv svatko prije nego njihov kvaran apetit.

Dijete su muka, a svako uspješno skinuto kilo donosi opasnu euforiju, baš kao da je svako to kilo vrijedno koliko i popeti se na vrh Triglava.

A kad je euforija, baš kao i kad je očaj, čovjek vuče nepromišljene poteze. Bit će da zato mnogi analitičari zadnjih dana premijerovo začudno glazbeno okretanje vjetru s Dinare »pravdaju« nervozom što je prisilna glad donosi. Višak kila vazda je bio materijal za okrutne šale, ma ponoviti valja, s viškom kila se nije šaliti. Uostalom, situacija je krajnje ozbiljna.

I ne može biti nego ozbiljno kada na pitanje novinara zašto im je trebalo trinaest godina da reagiraju na Festival alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ) i njegovo financiranje, zašto baš sada traže da ga ne bude, tridesetak prosvjednika, predstavnika koordinacije braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije, poručilo je:

»Političko okruženje je sada takvo da možemo reagirati. Zahvalni smo premijeru Plenkoviću na jasnom stavu o pjesmi »Čavoglave«, predsjedniku Sabora Jandrokoviću što je odao počast stradalnicima Golog otoka i potpredsjedniku Vlade što je isto učinio nad jamom Jazovka.«

Jasno da jasnije ne može njih 30-ak predstavnika braniteljskih udruga, a ne povampireni ljevičari i niškorisna oporba, objasnili su sve, ili skoro sve. O

bjasnili su zašto se dogodio Benkovac gdje je čudan miks branitelja i tko zna koga silom dokinuo održavanje festivala »Nosi se«, objasnili su zašto se po sličnom scenariju događa Šibenik, objasnili su zbog čega nas slično nasrtanje na sve što udara na njihove tankoćutne osjećaje – kulturu ponajprije, barem za početak – čeka diljem Lijepe Naše.

Nisu se oni, vele neki od prosvjednika, za ovo borili. Sloboda da, ali po posebno propisanim uvjetima.

S tim da valja reći kako već šibenska veteranska tiskovna konferencija nagovještava i »sofisticiranije« neke metode.

Benkovac je ipak i u dobroj mjeri bio groteska u kojoj su Ceca i Thompson zasluženo dobili jednako prostora, kad se već rado po kućama buntovnika pjevaju stihovi i nje i njega, k’o da su dvoje djece od iste matere.

Tražit će se po benkovačkoj špranci zabrana svega i svačega kojekuda jer je, sve se čini, došlo dotle da si braniteljska udruga od slatke vode ako nisi na cestu protiv kulture izašao.

Bit će toga još, jer koja je svrha ičeg ako se blatom nisi nabacio na kojeg ljevičara, aktivista, komunista, antifašista, ili jednostavno nekog tko se usudio drukčije misliti ili te mrko pogledati. Pa svi koji drukčije misle u pravilu šute.

Jedni zbog straha, drugi zbog pukog interesa, a ima ih nešto koji, poput aktualnog predsjednika, tu očito ponajprije vide samo netemu.

Nitko od one javnosti nema potrebu govoriti išta, a kamoli izaći na streljanu pa jasno i glasno kazati da ovako ne smije i ne može. Nitko ne pokazuje želju da u ime slobodnog društva, vladavine prava i jednakosti progovori. Šuti biznis jer mu je valjda i ovako dobro poslovati, ako ne i bolje, šuti sveučilište jer bit će da je sve na mjestu i kako treba i da su nas svemu dobro podučili, šute intelektualci u zemlji u kojoj svatko misli da o svemu zna sve, a što će onda nego šutjeti ona obična većina koja je ionako digla ruke od vjerovanja da će im ikad biti život lagodan, taman da epizoda u Benkovcu bude tek jedna u nizu potvrda kako je odustajanje od svega bilo na mjestu. Šuti se sve u šesnaest, neki kalkulantski i s figom u džepu, a neki u strahu jer čim zineš, eto te s onu stranu barikade dostojan samo uvrede, ako ne i šamaranja kakvog. Samo, krivo je to.

»Moja najveća greška je šutnja. Šutjela sam. Šutnja šalje poruku da se slažete, da podržavate ono što se događa.« Ovo u tekstu u Jutarnjem listu veli autorica dokumentarnog filma »Dolazi mali sivi vuk« Žana Agalakova.

Ovo govori ruska novinarka koja je više od dvadeset godina radila za državnu televiziju, ona koja je svoju zemlju voljela, ali i ona kojoj su se sve iluzije koje je gradila o svojoj zemlji srušile početkom ruske invazija na Ukrajinu. I o tome priča njen film, o propagandi, o manipulaciji, o zemlji koja se pred njenim očima promijenila nagore. Agalakova upozorava kako nema gore nego šutjeti i priznaje da je i sama šutjela predugo. Šutnja uostalom dokida i dijalog, premda se čini da ga u nas odavno i nema.

Pozicije su čvrsto zadane, s kursa se, ni lijevog ni desnog, ne smije i ne može, a bilo kakav pokušaj da se razumiju obje strane tumači se kao posvemašnja slabost, a ne kao mirotvorni pokušaj da se o svemu progovori otvoreno, ljudski i bez sile. Lakše je odabrati šutnju, a i što nego šutjeti sad kad je jedna strana postala (na)silna, šutjeti i čekati da prođe. Samo hoće li proći, i kad će proći, i koliko će trebati da prođe ono za što prosvjednici koje, evo, zabraniteljima nazivaju, vjeruju da im je omogućio ni manje ni više nego državni vrh!?

Dok su svima što ulicama marširaju puna usta slobode, dok se sloboda velikodušno jamči ali pod pustim uvjetima, većina je odlučila šutjeti, jer kome se uopće i mogu požaliti. A sloboda je i govor i misao, sve samo ne šutnja.

Predsjednik Vlade o Benkovcu i Šibeniku odlučio je progovoriti koju dva, tri, pet dana nakon što se sve dogodilo. Pozvao je on sve aktere na smirivanje tenzija, kazao kako bilo koji oblik verbalnog ili drugog nasilja nije prihvatljiv, poručio da trebamo poštovati umjetničku slobodu i pravo svakog umjetnika, novinara i svakoga građanina da iznosi svoje stavove slobodno i neometano, ali i izvukao odnekud da su, kako reče, čak organizatori ovog festivala sami priznali da su pretjerali u provokacijama i izrazili žaljenje.

»Razumijemo ljutnju dijela hrvatskih branitelja koje su određene ranije poruke organizatora festivala u Benkovcu pogodile, jer su osjetili da se njima narušava dignitet Domovinskog rata«, reče premijer taman da puni razumijevanja za SUBNOR u osnivanju krenemo u nove radne pobjede, tamo gdje je mrvu narasli BDP, razotkrivena špijunska afera našeg pilota i njegove družice, ako ne i nagla smjena gomile ljudi u onom tzv. poreznom USKOK-u.

Pomirljivo sve, s navodnim razumijevanjem, pomalo pokroviteljski i nedovoljno uglavnom. Jer, taman tu negdje dok je premijer govorio što je govorio, na zidu zgrade u kojoj živi Miljenko Jergović »junačina« neka je ispisala: »Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći. Naša država naša pravila.« Nepismeno je, i zastrašujuće je, i strašno je. Taman je tako da ona koja pamti Drugi svjetski rat i dane provedene u zlom talijanskom logoru, s tugom nekidan konstatira: »Nikada nije bilo ovako.«

S viškom kila se nije šaliti, i nije višak kila tema za vic. Zna to svatko tko je ikada s težinom bitku vodio. Kad si gladan nisi svoj, lijepo to vele u onoj televizijskoj reklami, samo ne može ovo biti zbog gladi, ni zbog kila, premda je bjelodano da nije za svakog silom mršavjeti. Nešto se drugo zavaljalo niz padinu i otišlo već predaleko. Samo da nije zbog političkog okruženja.