Njega vjerojatno smeta što je državni vrh otvoreno ukazao na to da je nakon Oluje bilo i nečasnih radnji, incidenata, pa i zločina nad civilima
Jedini pozvani predstavnik neke desne stranke na proslavu Oluje u Kninu bio je čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, koji je poziv dobio kao potpredsjednik Sabora. No, on je na proslavu hrvatske pobjede 1995. godine odbio doći.
»Domovinski pokret neće pristati na izjednačavanje žrtve i agresora«, poručio je u Kninu nakon što je odbio sudjelovati u službenom protokolu obilježavanja 25. obljetnice Oluje, gledajući cijeli skup s margine, vjerojatno iz nekog kafića.
Škoro je imao priliku pokazati da mu je stalo do obilježavanja ove značajne obljetnice, imao je priliku kao potpredsjednik Sabora davati službene izjave novinarima u službenom protokolu, no za njega je proslava Oluje bila »izjednačavanje žrtve i agresora«.
Baš ove godine, kad je cijeli državni vrh ukazao na to da je hrvatska pobjeda ‘95. bila čista, bez mrlja, bez moralnih katastrofa, pobjedonosna i pravedna, i da podršku za taj stav ima u doslovno cijelom društvu, pa i među pripadnicima manjina, Škoro je odbio doći.
Njega vjerojatno smeta što je državni vrh otvoreno ukazao na to da je nakon Oluje bilo i nečasnih radnji, incidenata, pa i zločina nad civilima.
Nije to rekao, ali vjerojatno mu najviše smeta upravo to što su premijer, predsjednik Republike i predsjednik Sabora za takve stavove dobili i podršku SDSS-a. U trenutku kad se jasno i glasno SDSS ogradio od politike Beograda, Škoro protestira. I ostaje potpuno usamljen.
Ali nije to prvi put da je Škoro »promašio ceo fudbal«. Dapače, cijeli koncept Domovinskog pokreta već se ispuhao, i gotovo pa izgubio smisao postojanja. Možda treba cijeniti njegove napore i činjenicu da je u 50 dana od osnivanja stranke do izbora 5. srpnja uspio oformiti ekipu koja je osvojila čak 16 mandata u Saboru, no barem dva njegova glavna cilja već su doživjela krah.
Prvo, to je bio predizborni pokušaj da se Andreja Plenkovića makne s vrha HDZ-a. Cijela strategija osnivanja Domovinskog pokreta sazdana je na ideji da je HDZ skrenuo s desnice prema centru, i da ga treba »deplenkizirati« i onda pokušati preuzeti.
Škorina stranka formirana je od ljudi koji su bili u HDZ-u ili su bili bliski HDZ-u i njegovim vodećim ljudima, uključujući bivšu predsjednicu Republike u fazi dok je ona govorila kako je ZDS prihvatljiv i slično.
Kad su dobili šut-kartu i vidjeli da u HDZ-u više nema mjesta za njih, odlučili su centristički HDZ mijenjati izvana. Dosjetili su se osnivanju nove desne stranke, uzeli za predsjednika pjevačku zvijezdu, i na parlamentarne izbore krenuli s idejom da HDZ mora mijenjati osobu na svom čelu da bi dobio blagoslov suradnje s Domovinskim pokretom.
Ta je ideja, međutim, neslavno propala jer ne samo da Domovinski pokret kao junior partner ne bi ni u najboljoj konstelaciji njihovih međusobnih odnosa mogao diktirati tko može biti premijer, a kamoli predsjednik HDZ-a, nego su birači poslali snažnu podršku ideji HDZ-a kao stranke umjerenog desnog centra, i razlog potrebe koaliranja HDZ-a i DP-a je jednostavno nestao.
Pa tako i šansa ljudi koji stoje iza Škore da potom odu natrag u HDZ i preuzmu ga za sebe.
I drugo, da bi se ostvario ovaj prvi cilj, preduvjet je bila ekstremizacija društva, forsiranje tema koje će opet rascijepiti društvo, po mogućnosti na ustaše i partizane, ili Hrvate i Srbe, štogod vodi do podjela i sužavanja prostora političkog centra.
No, ni taj cilj nije ostvaren. Nove ekstremne politike više ne zanimaju Hrvate. A ni Srbe, čini se.
Gledajući slike iz Knina s proslave Oluje, vidimo Škoru u kafiću s par pobornika, a njegovog kolegu zastupnika Hrvoja Zekanovića s čudnim ljudima u crnim majicama, suradnika HOS-ovca naci-brčića Marka Skeje, čovjeka kojem očito nitko nije rekao da je rat završio prije 25 godina i da je Hrvatska, uostalom, pobijedila.
Tako Škoro i Domovinski pokret ostaju opozicija u Saboru, bez praktički ikakvog utjecaja na društvo, i neostvarenih ciljeva. Jedino što im preostaje može biti pokušaj koji pripremaju, a to je pokretanje referenduma o izmjeni izbornog zakona s ciljem smanjivanja broja manjinskih predstavnika u Saboru (pri čemu je pripadnika srpske manjine tri od ukupno 151).
Bit će baš zanimljivo pratiti koliko će potpisa dobiti za takvu inicijativu. Ili će mu loše proći i treći cilj.
Piše Tihana Tomičić
Tihana Tomičić: Škoro »promašio ceo fudbal«
Tihana Tomičić
07. kolovoz 2020 19:35
Miroslav Škoro / Snimio Davor Kovačević
Njega vjerojatno smeta što je državni vrh otvoreno ukazao na to da je nakon Oluje bilo i nečasnih radnji, incidenata, pa i zločina nad civilima
Jedini pozvani predstavnik neke desne stranke na proslavu Oluje u Kninu bio je čelnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, koji je poziv dobio kao potpredsjednik Sabora. No, on je na proslavu hrvatske pobjede 1995. godine odbio doći.
»Domovinski pokret neće pristati na izjednačavanje žrtve i agresora«, poručio je u Kninu nakon što je odbio sudjelovati u službenom protokolu obilježavanja 25. obljetnice Oluje, gledajući cijeli skup s margine, vjerojatno iz nekog kafića.
Škoro je imao priliku pokazati da mu je stalo do obilježavanja ove značajne obljetnice, imao je priliku kao potpredsjednik Sabora davati službene izjave novinarima u službenom protokolu, no za njega je proslava Oluje bila »izjednačavanje žrtve i agresora«.
Baš ove godine, kad je cijeli državni vrh ukazao na to da je hrvatska pobjeda ‘95. bila čista, bez mrlja, bez moralnih katastrofa, pobjedonosna i pravedna, i da podršku za taj stav ima u doslovno cijelom društvu, pa i među pripadnicima manjina, Škoro je odbio doći.
Njega vjerojatno smeta što je državni vrh otvoreno ukazao na to da je nakon Oluje bilo i nečasnih radnji, incidenata, pa i zločina nad civilima.
Nije to rekao, ali vjerojatno mu najviše smeta upravo to što su premijer, predsjednik Republike i predsjednik Sabora za takve stavove dobili i podršku SDSS-a. U trenutku kad se jasno i glasno SDSS ogradio od politike Beograda, Škoro protestira. I ostaje potpuno usamljen.
Ali nije to prvi put da je Škoro »promašio ceo fudbal«. Dapače, cijeli koncept Domovinskog pokreta već se ispuhao, i gotovo pa izgubio smisao postojanja. Možda treba cijeniti njegove napore i činjenicu da je u 50 dana od osnivanja stranke do izbora 5. srpnja uspio oformiti ekipu koja je osvojila čak 16 mandata u Saboru, no barem dva njegova glavna cilja već su doživjela krah.
Prvo, to je bio predizborni pokušaj da se Andreja Plenkovića makne s vrha HDZ-a. Cijela strategija osnivanja Domovinskog pokreta sazdana je na ideji da je HDZ skrenuo s desnice prema centru, i da ga treba »deplenkizirati« i onda pokušati preuzeti.
Škorina stranka formirana je od ljudi koji su bili u HDZ-u ili su bili bliski HDZ-u i njegovim vodećim ljudima, uključujući bivšu predsjednicu Republike u fazi dok je ona govorila kako je ZDS prihvatljiv i slično.
Kad su dobili šut-kartu i vidjeli da u HDZ-u više nema mjesta za njih, odlučili su centristički HDZ mijenjati izvana. Dosjetili su se osnivanju nove desne stranke, uzeli za predsjednika pjevačku zvijezdu, i na parlamentarne izbore krenuli s idejom da HDZ mora mijenjati osobu na svom čelu da bi dobio blagoslov suradnje s Domovinskim pokretom.
Ta je ideja, međutim, neslavno propala jer ne samo da Domovinski pokret kao junior partner ne bi ni u najboljoj konstelaciji njihovih međusobnih odnosa mogao diktirati tko može biti premijer, a kamoli predsjednik HDZ-a, nego su birači poslali snažnu podršku ideji HDZ-a kao stranke umjerenog desnog centra, i razlog potrebe koaliranja HDZ-a i DP-a je jednostavno nestao.
Pa tako i šansa ljudi koji stoje iza Škore da potom odu natrag u HDZ i preuzmu ga za sebe.
I drugo, da bi se ostvario ovaj prvi cilj, preduvjet je bila ekstremizacija društva, forsiranje tema koje će opet rascijepiti društvo, po mogućnosti na ustaše i partizane, ili Hrvate i Srbe, štogod vodi do podjela i sužavanja prostora političkog centra.
No, ni taj cilj nije ostvaren. Nove ekstremne politike više ne zanimaju Hrvate. A ni Srbe, čini se.
Gledajući slike iz Knina s proslave Oluje, vidimo Škoru u kafiću s par pobornika, a njegovog kolegu zastupnika Hrvoja Zekanovića s čudnim ljudima u crnim majicama, suradnika HOS-ovca naci-brčića Marka Skeje, čovjeka kojem očito nitko nije rekao da je rat završio prije 25 godina i da je Hrvatska, uostalom, pobijedila.
Tako Škoro i Domovinski pokret ostaju opozicija u Saboru, bez praktički ikakvog utjecaja na društvo, i neostvarenih ciljeva. Jedino što im preostaje može biti pokušaj koji pripremaju, a to je pokretanje referenduma o izmjeni izbornog zakona s ciljem smanjivanja broja manjinskih predstavnika u Saboru (pri čemu je pripadnika srpske manjine tri od ukupno 151).
Bit će baš zanimljivo pratiti koliko će potpisa dobiti za takvu inicijativu. Ili će mu loše proći i treći cilj.