NA KRAJU KRAJEVA

Školovanje po SP-u

Siniša Pavić

Foto REUTERS

Foto REUTERS

Pa ti shvati tu igru koja je više od igre i svijet u kojem više ne postoje junaci poput Johana Cruyffa pa da kažu da neće igrati nogomet u zemlji koja gazi ljudska prava.

placeholder


Svjetsko prvenstvo zimi!? Zapravo, i nema tu mjesta za upitnik, jer upravo smo skoro pa priveli kraju Svjetsko prvenstvo u nogometu što se igralo usred zime, naše. To što je u Kataru žega, zapravo se tiče samo onih koji su u kućnom budžetu imali toliko da nonšalantno mogu uskočiti u čarter pa na jedan od katarskih stadiona koji će za koji dan zjapiti prazniji nego ona istočna maksimirska tribina. Za upitnik ima mjesta jedino ako se iza pitanja skriva potreba da se baci pogled unatrag pa vidi što nas je sve ovo Svjetsko naučilo, čega smo se nagledali, što je bilo za zapamtiti, a što za zaborav. Hobistički dakako, jer išta ozbiljno kazivati na temu nogometa u Hrvata unaprijed je osuđeno na propast i mali milijun zločestih komentara onih koji ‘znaju bolje’.


Elem, u ovom trenu još se i ne zna vraća li nam se izabrana vrsta doma okićena broncom, ili ćemo prvi put biti četvrti. Iako je sustav natjecanja takav da je poprilično svejedno koji si ako u finalu nisi, kako to lijepo netko reče, ipak je ljepše kući se vratiti s pobjedom na usnama, a ne, recimo, porazom u finalu. Dočeka će biti, i to je važno, pa nek’ je i po mraku, nek’ je i po zimi, nek’ je usred adventa, nek’ je i bez Thompsona. Bit će gdjekoja budnica i bez njega, taman da se oko orosi, a srce jače zalupa. Kakav god nam stav bio naspram nogometa i Vatrenih činjenica jest da smo u malo čemu toliko uspješni kao u nogometu.


Mada… Zlatko Burić Kićo, glumac, Osječanin, pa Danac jer ga je život van odveo, pa takve biografije da bi se od nje film trebao napraviti, pa visok, zabavan, kuštrav, osvojio je nekidan ono što se zove europski Oscar. Zlatko Burić Kićo najbolji je europski glumac za 2022. godinu! Nije svjetski prvak, te titule zapravo i nema, ali je europski, ma za njega neće biti dočeka. Dobro, možda i ne treba, nije to nogomet, ali uspjeh je jednako velik i možda i značajniji za ono što šira zajednica treba biti. Nogomet će se igrati ovako i onako, djeca će na beton i ledine ovako i onako, braća Mamić će vrbovati talente da od njih vazda beru neke novce i ovako i onako, ali tko će raditi filmove!? Pa dok se članstvo stranke na vlasti utrkuje među sobom, tko će prije obećati gradnju više nogometnih stadiona, nigdje nikoga da recimo obeća gradnju još kojeg kina, može i u nekoj ‘zabiti’, u malenim mjestašcima naših srdaca što su nekada imala sve, pa i kino, iako vikendom. No, kina nitko ne spominje, Kićo se jedva spominje, premijer i predsjednik ne seciraju film »Trokut tuge« Rubena Östlunda – uratka koji je zaslužio nagradu za najbolji europski film u 2022. – onako kako su secirali utakmice Vatrenih, a bome ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije viđen da ruku pod ruku s ministrom vanjskih poslova, imenjakom Radmanom Grlićem, hita u bioskop onako kako su pohitali Gordan&Gordan u Katar na polufinale.




Samo, što je preslano ni mački nije drago i nije uopće nemoguće da je polufinale izgubljen zato što se dvojac u odijelima, kao da su ‘Ljudi u crnom’ a ne navijači, uputio na tribine. Jedno je premijer s podmlatkom, predsjednik s prvom damom, čak i Kolinda bez koje očito više nijedna velika sportska priredba neće proći, ali ovo je, lako moguće, za tribine bilo previše. »Neka pati koga smeta, Hrvatska će biti prvak svijeta. Siguran sam u to, osjećaj me nikad ne vara!«, kazao je pred polufinale ministar vanjskih poslova u najboljoj diplomatskoj maniri. Vrijedi to zapamtiti, to da na čelu važnog ministarstva imamo čovjeka kojeg osjećaj nikada ne prevari, osim kad se važan finale igra.


To njegovo »neka pati koga smeta« vodi nas na nama najmiliji teren, onaj na kojem se igrala velika bitka svijeta što je prvenstvo gledalo iz fotelje, ili kafanskih stolaca, ako već nije za honorar grijao stražnjicom barski stolac u studiju HTV-a. Tko je bolji Hrvat!? Što smije onaj koji je gori Hrvat!? Tko od bilo kojih Hrvata ima pravo komentirati nogomet!? Što ćemo s onima koji ne kuže kakve veze s nogometom kao takvim imaju domoljublje, Bog, branitelji, zajedništvo kompletnog stanovništva, a ne samo oni na terenu!? Onom tko se nametnuo kao glasnogovornik svih onih pravih Hrvata ime je Joško Jeličić. Lijepo je to na portalu Index.hr detektirao Zvonko Alač. Televizija kojoj svi stanovnici Lijepe Naše moraju plaćati pristojbu uredno je pustila onog što sam sebe etiketira zadrtom Hrvatinom, da svakog tko se usudi imalo kritizirati selektora Dalića prozove jer u životu nisu brzo prohodali 120 minuta, a onda da i svisoka i pokroviteljski kaže kako on nema problem s onima kojima se diže kosa na glavi na spomen domoljublja, ljubavi, vjere, Hrvatske. Bit će da i zbog toga ama nitko nije cijelo prvenstvo pitao Dalića da objasni neke svoje poteze i bit će da je antihrvat recimo i Velimir Zajec i to samo zato što se usudio reći kako ni nakon šest utakmica mi ne znamo tko nam je krilo, a tko centarfor. Ali, ajde ti budi frajer pa stavi Livaju umjesto Petkovića. Bolje ovako da praktički ne igra ni jedan, pa da ni sjever ni jug nemaju razloga za likovanje već samo za zajedništvo.


Naučilo nas je prvenstvo i da život mora stati kad se igra važna utakmica. Na to prigovora i nema. Stojimo na mjestu i ovako, pa zašto bi pod lupom bilo to što činimo i inače samo zato što je ozakonjeno na 90 minuta plus produžeci. Naučili smo i da će vazda biti na tribinama onih koji u svemu traže gdjekojeg Srbina da ga ustašom zovu, pa što koštalo da koštalo. Vidjeli smo i da je reprezentacija Srbije miljama daleko od nas što se nogometne discipline i odgovornosti tiče, ali je zato miljama ispred nas što se imaginacije njihovih stručnih komentatora tiče. Jer treba ili mašte ili dobrog opijata da u oskudnoj odjeći na kockice kojom se pokriva stanovita Ivana Knol prije nego krene na tribine, prepoznate rukopis hrvatskih tajnih službi. Ne mogu naše tajne službe dobacit toliko daleko sve da i hoće.


Naučili smo da smo i dalje mala zemlja koja teško može do kraja ovakvih sijela, jer će uvijek biti neki VARavi moment zbog kojeg je vrijedno žrtvovati male da bi se okitili uspjehom veliki, bio to Messi ili svi ti šeici što na lovi leže. Ili je, kako je mali milijun stručnjaka nakon poraza u polufinalu konstatiralo, sve to bio samo loš dan. Loš dan, k’o recimo kod onog tko piše Zakon o osobnim asistentima zbog kojeg su osobe s invaliditetom i roditelji djece s posebnim potrebama morali na Trg svetog Marka, ne na doček, već u prosvjed. Ili k’o loš dan onih koji će dignuti glas protiv bilo kakve obuke ukrajinskih vojnika u nas. Ili loš dan kod onih koji i dalje misle da su slobodni umjetnici zaslužili da ih se ponižava sramotnim koeficijentom za obračun osnovice za uplatu mirovinskog i zdravstvenog doprinosa.


Sve se to, a i više, moglo opipati za ovoga Svjetskog prvenstva, ako niste bogomdani materijal koji vidi i primjećuje samo golu igru. Sve se to dalo osjetiti onako lokalno. Na globalnoj razini još je i kompliciranije, taman za složiti se s drugarskom analizom koja, vezano za polufinalnu utakmicu Maroka i Francuske, kaže: »Osam igrača iz sinoćnje prve postave Maroka rođeno je u Europi. Svi igrači iz sinoćnje prve postave Francuza rođeni su u Europi. Bio je to, dakle, jedan europski finale. Iako slika govori drugačije, pa samo izgleda da su Afrikanci sinoć pobijedili Marokance. Koji su isto Afrikanci. Pa su Marokanci koji su isto Afrikanci srušili pola države u kojoj su isto tako rođeni i koja je u Europi i igrači su joj iz Europe iako ih je većina Afrikanaca i iako je 80 posto marokanskih igrača, koji su Afrikanci, isto iz Europe. Zaključak, na terenu su se borili Europljani koji su zapravo Afrikanci, a izvan terena Afrikanci koji su zapravo Europljani. I obrnuto. Pa ti shvati!?!«


Pa ti shvati tu igru koja je više od igre i svijet u kojem više ne postoje junaci poput Johana Cruyffa pa da kažu da neće igrati nogomet u zemlji koja gazi ljudska prava, onako kako je on to rekao 1978. godine bojkotiravši SP u Argentini. A bio je najveći. I ostao. I nitko da išta od njega nauči. Eto, to smo u ovih mjesec dana naučili.