Jako je dobra vijest da će se država pozabaviti onima kojima je svaka kuna, odnosno euro, važan. Naime, ministar financija Marko Primorac na jučerašnjoj je sjednici Vlade rekao da su u tijeku konzultacije kojima je cilj da se izmijene porezna pravila na način da se ide u korist građanima s najmanjim primanjima. Tu će se ponajviše raditi o onima kojima se dosad kroz povećanje osnovnog osobnog odbitka nije uspjelo pomoći. I to iz jednostavnog razloga jer su njihova primanja toliko mala da ne ulaze u bilo kakve porezne škare.
U ovu kategoriju ulazi velik broj građana, tako da će mjera sigurno biti pozdravljena. U Hrvatskoj puno ljudi jako teško živi. To se vidi u raznim stvarima, od onih sitnih i neprimjetnih pa do onih toliko očiglednih da ih ne može promašiti ni onaj tko hoda po oblacima ne primjećujući realnost oko sebe. Dovoljno je samo zamijetiti kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Najčešće su to umirovljenici s toliko malim primanjima da im puno znači svaki euro koji dobiju za njihov otkup. Nisu samo umirovljenici ranjiva skupina, ali su definitivno najbrojniji među potrebitima. A to su oni ljudi koji u trgovini na sniženju kupuju pet dekagrama već ionako najjeftinije salame.
Naravno, tu su i ljudi s minimalnim plaćama koji su, ako još k tome nemaju vlastiti stan nego žive u podstanarstvu, zaista u velikom problemu. Stvar je ponajviše u tome da onaj koji pristojno živi gotovo da ne osjeća bilo kakve promjene koje država uvodi u poreznu ili socijalnu politiku. Njima je to tek nijansa u njihovom svakodnevnom životu. Možda nekoliko dana manje boravka na nekom putovanju ili odustajanje od kakvog komadića skuplje odjeće ili obuće. Ali onima koji imaju malo ili skoro ništa, važan je svaki eurić. Samo takvi mogu do kraja osjetiti takve poteze države, bilo da ona na njima štedi ili na njih počinje više trošiti.
Ta kategorija ljudi ima veliki problem i u tome jer nema svog političkog predstavnika. Stranke desnice i desnog centra to nisu, niti su to ikada bile. Mada i tu ima izuzetaka. Naprimjer, njemački CSU sa svojom tržišno-socijalnom politikom ili davno propali talijanski demokršćani koji su imali prilično ozbiljnu lijevu socijalnu frakciju.
Liberali za potrebite imaju još manje razumijevanja od svojih kolega iz desnog centra. A što se tiče europske socijaldemokracije, ona već desetljećima nije opcija koja bi predstavljala one koji su ih davno formirali, a koje je ona u meduvremenu zaboravila. Klasična europska ljevica bavi se ponajviše raznim ezoterijama i apstrakcijama. I obranom najmanjih manjina, zaboravljajući pritom većinu – radno zavisno stanovništvo – kojoj u najvećoj mjeri pripadaju i same te manjine. Ali to je tako i tako će ostati. Nema nikakvih naznaka da bi se europski socijalisti i socijaldemokrati mogli vratiti svojim starim politikama.
Naravno, nije sve u socijali i reformama poreznog sustava koje bi barem malo poboljšale standard najsiromašnijih slojeva stanovništva. Stvar je u tome da njih bude što manje ili da, ako je to uopće moguće, potpuno nestanu. Da gospodarstvo krene toliko prema gore da se s njim i svi potrebiti izvuku iz ralja siromaštva i teškog života. Što se toga tiče, Hrvatska ide u dobrom smjeru, ali ipak nekako presporo. To što smo od 2016. pa do danas od 62 skočili na 73 posto europskog prosjeka razvijenosti, dobra je vijest, ali nju većina stanovništva još uvijek nije osjetila. Ili jest, ali u nijansama koje su teško mogli zamijetiti u svom svakodnevnom životu. Prava bi stvar bila biti barem na europskom prosjeku, što bi onda zaista osjetila velika većina radno ovisnog stanovništva. Pretpostavke postoje. Europa daje velike novce koji bi, ako se dobro upotrijebe, mogli biti onaj zamašnjak koji bi cijelo gospodarstvo povukao prema rastu. Tu je i odrađivanje potrebnih reformi kako bi se stvorili uvjeti za sve ovo gore navedeno.
Sljedeće godine bit će više eura na računima onih koji ih nemaju puno. Novih eura neće biti previše, ali dobro će doći. I nema to neke veze s potkupljivanjem birača za parlamentarne izbore. Ovdje se radi o nijansama, malim poboljšicama koje dobro dođu, ali teško da mogu promijeniti nečiji život da bi zbog toga zaokružio nešto što nije mislio.
Zlatko Crnčec
Siromašnijima je svaki euro važan
Zlatko Crnčec
28. travanj 2023 12:34
Marko Primorac / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Jako je dobra vijest da će se država pozabaviti onima kojima je svaka kuna, odnosno euro, važan. Naime, ministar financija Marko Primorac na jučerašnjoj je sjednici Vlade rekao da su u tijeku konzultacije kojima je cilj da se izmijene porezna pravila na način da se ide u korist građanima s najmanjim primanjima. Tu će se ponajviše raditi o onima kojima se dosad kroz povećanje osnovnog osobnog odbitka nije uspjelo pomoći. I to iz jednostavnog razloga jer su njihova primanja toliko mala da ne ulaze u bilo kakve porezne škare.
U ovu kategoriju ulazi velik broj građana, tako da će mjera sigurno biti pozdravljena. U Hrvatskoj puno ljudi jako teško živi. To se vidi u raznim stvarima, od onih sitnih i neprimjetnih pa do onih toliko očiglednih da ih ne može promašiti ni onaj tko hoda po oblacima ne primjećujući realnost oko sebe. Dovoljno je samo zamijetiti kopanje po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Najčešće su to umirovljenici s toliko malim primanjima da im puno znači svaki euro koji dobiju za njihov otkup. Nisu samo umirovljenici ranjiva skupina, ali su definitivno najbrojniji među potrebitima. A to su oni ljudi koji u trgovini na sniženju kupuju pet dekagrama već ionako najjeftinije salame.
Naravno, tu su i ljudi s minimalnim plaćama koji su, ako još k tome nemaju vlastiti stan nego žive u podstanarstvu, zaista u velikom problemu. Stvar je ponajviše u tome da onaj koji pristojno živi gotovo da ne osjeća bilo kakve promjene koje država uvodi u poreznu ili socijalnu politiku. Njima je to tek nijansa u njihovom svakodnevnom životu. Možda nekoliko dana manje boravka na nekom putovanju ili odustajanje od kakvog komadića skuplje odjeće ili obuće. Ali onima koji imaju malo ili skoro ništa, važan je svaki eurić. Samo takvi mogu do kraja osjetiti takve poteze države, bilo da ona na njima štedi ili na njih počinje više trošiti.
Ta kategorija ljudi ima veliki problem i u tome jer nema svog političkog predstavnika. Stranke desnice i desnog centra to nisu, niti su to ikada bile. Mada i tu ima izuzetaka. Naprimjer, njemački CSU sa svojom tržišno-socijalnom politikom ili davno propali talijanski demokršćani koji su imali prilično ozbiljnu lijevu socijalnu frakciju.
Liberali za potrebite imaju još manje razumijevanja od svojih kolega iz desnog centra. A što se tiče europske socijaldemokracije, ona već desetljećima nije opcija koja bi predstavljala one koji su ih davno formirali, a koje je ona u meduvremenu zaboravila. Klasična europska ljevica bavi se ponajviše raznim ezoterijama i apstrakcijama. I obranom najmanjih manjina, zaboravljajući pritom većinu – radno zavisno stanovništvo – kojoj u najvećoj mjeri pripadaju i same te manjine. Ali to je tako i tako će ostati. Nema nikakvih naznaka da bi se europski socijalisti i socijaldemokrati mogli vratiti svojim starim politikama.
Naravno, nije sve u socijali i reformama poreznog sustava koje bi barem malo poboljšale standard najsiromašnijih slojeva stanovništva. Stvar je u tome da njih bude što manje ili da, ako je to uopće moguće, potpuno nestanu. Da gospodarstvo krene toliko prema gore da se s njim i svi potrebiti izvuku iz ralja siromaštva i teškog života. Što se toga tiče, Hrvatska ide u dobrom smjeru, ali ipak nekako presporo. To što smo od 2016. pa do danas od 62 skočili na 73 posto europskog prosjeka razvijenosti, dobra je vijest, ali nju većina stanovništva još uvijek nije osjetila. Ili jest, ali u nijansama koje su teško mogli zamijetiti u svom svakodnevnom životu. Prava bi stvar bila biti barem na europskom prosjeku, što bi onda zaista osjetila velika većina radno ovisnog stanovništva. Pretpostavke postoje. Europa daje velike novce koji bi, ako se dobro upotrijebe, mogli biti onaj zamašnjak koji bi cijelo gospodarstvo povukao prema rastu. Tu je i odrađivanje potrebnih reformi kako bi se stvorili uvjeti za sve ovo gore navedeno.
Sljedeće godine bit će više eura na računima onih koji ih nemaju puno. Novih eura neće biti previše, ali dobro će doći. I nema to neke veze s potkupljivanjem birača za parlamentarne izbore. Ovdje se radi o nijansama, malim poboljšicama koje dobro dođu, ali teško da mogu promijeniti nečiji život da bi zbog toga zaokružio nešto što nije mislio.