Dva su inputa koji determiniraju aktualno stanje na sindikalnoj sceni: prvo, laički rečeno, suficit državnog proračuna, što svi vide kao svoju šansu. I drugo, predizborna godina, što je još veća šansa za sve. Zato su se nakon liječnika javili i učitelji, pa vatrogasci, pa policajci, pa suci.

Donekle, to su i izjave samog premijera Andreja Plenkovića o tome da svakako želi izbjeći »socijalne frakture«. Te se izjave sada na neki način okreću protiv njega samoga. To su razni cehovi i sindikati shvatili kao priliku da iskamče sve što se iskamčiti može, pa se tako čak pojavljuju i zahtjevi sudaca da im plaće rastu – 1.300 eura?! Život bi bio predivan da je sve to moguće, a Plenkovićev stav da voli udovoljavati raznim društvenim skupinama na kraju će ga dodatno stajati.

No, s obzirom u kojem je stanju državni proračun – dobrom – to možda na kraju bude i win-win situacija. Naime, inflacija je, kako je poznato, veliki hranitelj proračuna, jer se naplatom PDV-a i drugih poreza prikuplja više novca nego prethodnih godina. Trenutno, podaci DSZ-a pokazuju da je u 2022. primarni suficit opće države, koji pokazuje razliku između prihoda i rashoda države bez rashoda za kamate, iznosio čak 8,97 milijardi kuna ili 1,8 posto BDP-a, što je poboljšanje od 13,1 milijardu kuna u odnosu na godinu ranije. To znači da novaca ima. A treći input koji je naravno najvažniji za cijelu ovu sindikalnu sliku Hrvatske u ovom trenutku, zapravo je opet – inflacija.

Dakle, rast cijena hrane, nekih osnovnih namirnica i više od 30 posto u zadnjih šest mjeseci, sigurno je opravdanje za svaku sindikalnu centralu da pritisne Vladu i zatraži što više. Ono što je prije šest mjeseci bilo temom za 2 posto povećanja od 1. travnja 2023., sad je posve sigurno postalo nedovoljno. A i ponuda Vlade da se regres digne za 20 eura javnim i državnim službama jest, kad se prevede u kune, ne toliko uvredljiva kao što sindikati tvrde, ali je svakako skromna. To je 150 kuna, a s tim se ne može kupiti namirnice ni za jedan jedini obiteljski ručak.

S druge strane, kad je 2019. održan najdulji štrajk zaposlenika u školama ikad, koji je trajao čak 36 dana, Vlada je više od mjesec dana bila ignorirala zahtjeve sindikata, da bi na kraju pristala na rast plaća od znakovitih 6,12 posto, a to je bilo točno jedan promil više od onoga što su sindikati tražili, to jest 6,11 posto. Svejedno, godinu nakon Plenković i HDZ opet su pobijedili na izborima, a socijalni mir pritom je bio spašen. Doduše, nakon toga je 2020. godine uslijedila pandemija, pa potres, pa je 2019. vrlo brzo bila zaboravljena. Ali ne moraju sindikalci baš olako računati na to da će im Vlada odmah popustiti.

Pritom sindikati javnih i državnih službi traže cijeli paket – ili sve ili ništa, kažu. A zahtjevi su povećanje uskrsnice već za ovu godinu, pa regresa u idućoj 2024. godini, a onda na kraju i same osnovice.

Suci su pak slučaj za sebe, sa svojim doista mega-zahtjevima. No, u Vladi znaju koliko je osjetljivo doći s njima u sukob. Zato je Ministarstvo pravosuđa i uprave jučer izvijestilo da iz procedure povlači izmjene i dopune Zakona o plaćama sudaca i pravosudnih dužnosnika, te da će novi prijedlog iznijeti nakon dodatnih konzultacija s članovima radne skupine. Za to vrijeme, Vrhovni sud je podržao prvostupanjske suce u zahtjevu da se kao privremeno rješenje poveća osnovica svih pravosudnih dužnosnika za 20 posto, te da se poveća koeficijent, i to također za četvrtinu u odnosu na dosad.

No, kako stvari stoje, u predizbornoj godini, moglo bi doći do dogovora sa svim tim skupinama. Možda neće biti usvojeni baš svi prijedlozi, jer neki su pretjerani zbog nulte pregovaračke pozicije, ali teško da će si u Vladi dozvoliti prosvjede ili štrajkove.

Iako neki u pojedinim sektorima misle kako je državni proračun možda nekada ranije bio bankomat HDZ-a, a sada možda postaje njihov bankomat, to ne znači da neće biti uspješni u svojim zahtjevima.

Naime, život je toliko skup da je svaki sindikalni zahtjev u startu opravdan.