Dok je SDP bio na vlasti – a to je bio razdoblje nakon prve velike krize u ovom mileniju, one 2008. godine – provodio je politiku štednje. Takva su bila vremena, u cijelom svijetu propadali su veliki sustavi, u SAD-u su ljudi ostajali bez nekretnina, živjeli u šatorima, prenapuhane cijene doživjele su impoloziju i kriza je bila globalna. A čak nije bilo ni pandemije.

Socijaldemokratska vlada vodila je tada politiku znanu kao »austerity«, odnosno politika rezanja. Ona je vrijedila negdje do sredine 2013. godine u cijeloj Europi, i većini Zapada, kao odgovor na krizu. Kako ćeš postupati ako novca nema nego štednjom? Cijeli mandat vlade Zorana Milanovića bio je obilježen takvom politikom, a činjenica da se ta vlada vodila i PR-ovskim bottom up istraživanjima javnog mnijenja kod kreiranja svojih politika, rezultirala je čak i time da su reformski projekti, poput monetizacije autocesta i drugi slični, propadali. Na kraju je ta vlada bila zaratila čak i s bankama, pa je fiksirala tečaj švicarkog franka, što je spasilo mnoge obitelji, ali i bila odrazom jedne restriktivne politike. Nakon 2013. u Europi je zavladao politički model potrošnje, kao generatora gospodarskog oporavka, i paradigma se promijenila.

No, čini se da su oni modeli koje je tada premijer Milanović ugradio u mindset svojih suradnika u SDP-u ostali vrijediti i danas. Njegovi tadašnji kompanjoni, a danas glavni ljudi SDP-a poput predsjednika Peđe Grbina ili Arsena Bauka, i danas razmišljaju tako štedljivo, u duhu austeritiyja. Doduše, da su na vlasti, to možda i ne bi bilo nužno loše, jer ne bi rasipali javni novac. Ali sada kad su u opoziciji, to primjenjuju na potpuno krivi način – na sebi. Čine sve da svoj privatni život provedu u rezanju, austeritiyju, štednji. U prijevodu, korištenju svih povlastica – za sebe.
Tako se pokazalo da je Grbin koristio naknadu za odvojeni život iako mu je obitelj s njim u Zagrebu, a Bauk je toliko vjeran biračkoj bazi na Braču da je natukao par milijuna kuna putnih troškova, koje je poslije uspješno uštedio na banci. No, to nije sve – Bauk je od novog gradonačelnika Tomislava Tomaševića tražio i besplatni parking, koji je uveo bivši gradonačelnik Milan Bandić. Poznato je da je Bandić svojim pajdašima, kako gradskim vijećnicima tako i saborskim zastupnicima svašta dijelio šakom i kapom. Zato je i bio svojevrsna legenda, i dok su ga svi javno osuđivali, očito su ga privatno rado zvali za usluge. No, Tomašević je pobornik upravo bivše socijaldemokratske paradigme austeritiyja, i štedi gdje god može, pa je tako Arsena Bauka odbio. Ovaj je prošle godine, naime, tražio povlaštenu parkirališnu kartu u Zagrebu, no iz Ureda gradonačelnika su ga odbili s obrazloženjem da su im prioritet roditelji koji iz svih krajeva Hrvatske dovoze u glavni grad bolesnu djecu. Pritom je, dakle, jasno da takav zahtjev nisu poslali svi zastupnici u Saboru, nego samo Bauk, koji se toga prvi dosjetio po sistemu APP, ako prođe – prođe. Nije prošlo.

Ništa u svemu tome nema nezakonito, ni kod Grbinove naknade za odvojeni život (koji nije odvojen), ni kod Baukovog zahtjeva za parking (koji je nekad doista vrijedio). No, problem je u nečemu drugome: dok se HDZ percipira kao stranka ljudi koji možda jesu sposobni, ali su najćešće pritom spremni ušićariti nešto za sebe ili »dignuti« ozbiljnu lovu na provizijama, SDP se uvijek percipirao kao stranka ljudi koji imaju dobru namjeru, žele pomoći društvu i državi, progresivni su, znaju društvene vrijednosti i, u konačnici, pošteni su. Taj koncept sada je propao. Pogledajmo slučaj Stjepana Kovača, SDP-ovca koji je lažirao prijetnje samome sebi i još i sad je u Saboru, te je zaradio preko 300.000 kuna u prošloj godini, mada ima Uskok za vratom i u međuvremenu uopće ne dolazi u Sabor.

Pritom, šef SDP-a Peđa Grbin nije ga pozvao da ponudi ostavku na mjesto zastupnika. Samo čeka da vrijeme prođe i da se slučaj zaboravi. Ili Vinko Grgić, SDP-ov načelnik Nove Gradiške, koji je nakon afere i optužnice Uskoka, doduše, napustio stranku, ali se 2021. ponovo kandidirao i pobijedio u Gradiški, gdje je i sad gradonačelnik. I sada, na koncu, Grbin kao šef stranke koji mulja radi sitniša, ili Bauk kao zastupnik i bivši ministar koji je od svoje štednje izgradio cijeli svoj imidž. Možemo li zamisliti da se tako ponašao Ivica Račan?! Ona jedina razlika koja je između HDZ-a i SDP-a postojala, nestala je. To je konačni početak kraja te stranke.