Nije prošlo niti godinu dana otkako su Možemo! i SDP u Zagrebu formirali koaliciju, koja ima toliko čvrstu većinu u Gradskoj skupštini da su se sve odluke kojima bi se prekinula praksa dugogodišnje »bandićevštine« u glavnom gradu, mogle mirno, komotno i bez stresa donositi sve četiri godine mandata. No, umjesto toga već sada svjedočimo nevjerojatnoj lakoći autodestrukcije, »autosabotiranja«, koja bi ovih dana mogla završiti raspadom koalicije.

U tom savezu svi su mogli biti savršeno mirni i zadovoljni izbornim rezultatom. Na lokalnim izborima doslovno je zbrisana era pokojnog Milana Bandića i građani su dali ogroman placet za promjene. Pobijedila je ekipa potpuno novog, modernog, osviještenog mindseta, neki novi mladi ljudi koji nude progresivne politike, a da pritom nisu ideološki zadojeni do te mjere da njihovo ljevičarenje podrazumijeva povratak Trga maršala Tita i slične dnevnopolitičke trikove. Možemo! je dobio toliko mandata da im je nedostajao svega jedan glas u Skupštini za formiranje većine, što je u hrvatskim prilikama stvarno rijetkost. Tomislav Tomašević pobjedu je dobio na pladnju, a suradnju je ponudio stranci koja je prirodni politički partner – SDP-u.

No, zanemario je mali detalj, a to je razina samouništenja koja je zahvatila tu stranku. SDP se najprije doslovce raspao kad je predsjednik stranke Peđa Grbin u Zagrebu isključio na tisuće ljudi, a onda su se ti komadići skrpali poput puzzlea, i voljom Iblera predsjednik je postao prof. Viktor Gotovac, jedan mlad i ambiciozan čovjek, koji je međutim, prvi put u politici i nema iskustva ni u upravljanju strankom, a ni u koaliranju. On je odmah na stol stavio temu povratka Titovog trga, što je za Možemo!, opterećenom brdom komunalnih problema nakon potresa u glavnom gradu, doslovce zadnja rupa na svirali, a onda je tjedan za tjednom počeo nametati teme u javnosti mimo svog koalicijskog partnera. Tomašević u kope, Gotovac u špade. Ili, prilagođeno rečeno, Tomašević u tref, a Gotovac uporno u herc. On je protiv privatizacije plinare, on je protiv načina smanjivanja broja zaposlenih u Holdingu, on je protiv kadrovskih rješenja na koja Tomašević očito pragmatično mora pristajati da mu se sustav potpuno ne raspadne. No, SDP gura svoje teme, a Tomašević polako, ali sigurno ostaje bez podrške. SDP danas već otvoreno poručuje da želi reviziju koalicijskog ugovora, a to znači da je savez pred pucanjem i nestankom.

Dva su problema pritom: prvo, postaje jasno da se SDP i Možemo! prije potpisa koalicijskog ugovora, na valu izborne pobjede, uopće nisu usuglašavali oko konkretnih politika. Broj zaposlenih u Holdingu ili privatizacija gradskih tvrtki toliko su ozbiljne i velike teme da se to ne može rješavati usput i u hodu, a ako oko toga nemaš podudaran stav, bolje ni ne potpisuj ugovor o suradnji.

I drugo, problem je pouzdanost SDP-a. Odnosno nepouzdanost te stranke, čiju politiku je postalo nemoguće dešifrirati. Najčešće zato jer je ni nema. I Gotovac je u Zagrebu za predsjednika stranke izabran samo zato jer nije pripadao nekadašnjoj Bernadićevoj struji, to je bio nužan i minimalan uvjet za njegovu pobjedu. Konkretne politike? Koga briga za to. Dvije-tri ideološke fraze, poneka doskočica na društvenim mrežama i to je to. Kad se tome doda ambicija novog predsjednika, koji ne želi biti junior-partner Tomaševiću, dobiva se eksplozivni koktel koji mora dovesti do implozije.

Rezultat: SDP de facto želi van iz saveza, mada time gubi moćnu poziciju u kojoj je sada, da bude dio vlasti. Oni će radije samo podržavati dio projekata i neće rušiti Tomaševića i Možemo!, ali ne žele imati ni odgovornost za pad rejtinga i neispunjavanje predizbornih obećanja. Dosta junačka politika, već znana kad je SDP u pitanju zadnjih godina. No, očito zaboravljaju da su junior-partner iz jednostavnog razloga što birači i nisu htjeli da bude drugačije. Tomašević je izborni pobjednik, ne SDP, i ako ništa drugo on barem pokušava voditi nekakvu politiku. Za razliku od nikakve.

Ako se slučajno u SDP-u pitaju kako to da im rejting ili pada ili stagnira već nekoliko godina, možda da se sjete HNS-a. Vrludanje i bijeg od odgovornosti birači kažnjavaju.