To što je danas SDP na 15 posto ne znači ništa. U maloj zemlji kao što je Hrvatska dovoljno je okrenuti kakvih stotinjak tisuća ljudi da se ova brojka podigne na 30 posto.
Iako je dobar dio medija jučer izvijestio da je na djelu sigurna propast SDP-a, takva je tvrdnja ipak puno preuranjena. Nije da je baš potpuno nemoguća, ali u ovom trenutku nije izvjesna. Što će se na kraju dogoditi s još uvijek najjačom oporbenom strankom, raspad ili uzlet, daleko je od toga da se može samo tako predvidjeti na osnovu jučerašnjih događanja. Naravno ona su krajnje neugodna i za aktualno vodstvo SDP-a i za cijelu stranku, a ni na koji način nisu definitivno zapečatila sudbinu ove stranke.
Puno je toga, možda i sve, na Peđi Grbinu. Bez obzira na trenutnu nezavidnu situaciju postoje brojne okolnosti koje mu idu u korist. Jedna od najvažnijih je ona da je do sljedećih parlamentarnih izbora najmanje dvije i pol godine. Za politiku je to mala vječnost. U tom se razdoblju mogu još dogoditi takve stvari da se ovoga što se ovih dana događa u SDP-u nitko neće ni sjećati. Posebno kada se zna koliko je kratko političko pamćenje običnih ljudi.
Naravno, te izvanjske okolnosti neće biti dovoljne. SDP ako želi opstati mora početi igrati ofenzivnije. Čak i da nije bilo ovih sukoba rejting SDP-a ne bi bio puno bolji. Prečesto se smo odgovaralo i na poteze i na afere HDZ-a. Politika se često svodila samo na prikupljanje potpisa za beskrajne interpelacije i zahtjeve o izglasavanju nepovjerenja nekom od posrnulih HDZ-ovih ministara. Što je naravno nužno u političkoj utakmici, ali je daleko od toga da bude dovoljno. SDP ako želi opstati, a kamoli doći u poziciju da jednog dana preuzme vlast, mora početi nametati teme. Mora natjerati političke suradnike da na njih odgovaraju. Mora početi udarati ritam hrvatske politike. Naravno, puno je to lakše napisati u ovom tekstu nego ostvariti u političkoj praksi. Ali nije ni nemoguće.
Osim toga, u današnjoj personaliziranoj politici puno toga ovisi o čelnoj osobi. Grbin je izgubio godinu dana da se nametne kao politički lider. Scenom dominira dvojac Andrej Plenković – Zoran Milanović. U najkraćem roku to mora postati trojac, naravno ako Grbin želi opstati na čelu SDP-a. On to može, odnosno mora. Bez obzira na neke iskazane pogreške, on definitivno ima političku supstancu koja bi mu to mogla omogućiti. Naravno, samo o njemu ovisi hoće li u tome uspjeti. Ako uspije stranka će ga slijediti. U suprotnom okrenut će mu leđa i oni koji ga danas podržavaju.
To što je danas SDP na 15 posto ne znači ništa. U maloj zemlji kao što je Hrvatska dovoljno je okrenuti kakvih stotinjak tisuća ljudi da se ova brojka podigne na 30 posto. Uz aktivniju politiku i veću vidljivost predsjednika stranke to se može postići. Uostalom, u dvije i pol godine Grbin se može rukovati i popiti kavu sa svakim od tih potencijalnih birača.
Postoje, međutim, i puno otežavajućih faktora. SDP je troma birokratizirana stranka koja ne zna tko im je ciljana biračka publika. Osim naravno one koja je u startu protiv HDZ-a. U Hrvatskoj gdje povijest igra veliku ulogu u sadašnjosti, SDP je nerijetko svojom rigidnošću od sebe znao gurati ljude koji bi mu možda i dali glas. Usto, prečesto se, kada je u pitanju fokus djelovanja, ponašaju kao liberali, a ne socijaldemokrati.
A što se tiče ovotjednih događaja, na kraju će ostati vječna tajna, barem za nas koji to promatramo izvana, je li se ipak mogao postići nekakav kompromis. Nekakav sporazum koji bi omogućio nekakvu miroljubivu koegzistenciju dvije suprotstavljene strane. I koji bi spriječio ovu političku štetu za sve sudionike. Iz krugova onih koji su u stranci ostali može se čuti da je to pokušavao, ali da je pobunjenička struja toliko svakodnevno podmetala klipove da Zastupnički klub nije mogao normalno raditi. Da je taktika pobunjenika bila da na taj način natjeraju Grbina da digne ruke od svega, te da se onda bira novi predsjednik koji bi bio netko iz njihovih redova. S druge pak stane pobunjenici govore da Grbina nisu javno napadali, što je uz nekoliko brutalnih iznimaka istina.
Sve u svemu, sada su na ljevici tri igrača. Možemo! koji već polako posrće pod teretom uništenog Zagreba, Klub socijaldemokrata koji tek treba pronaći razlog svog postojanja, te, naravno, SDP koji mora brzo i nedvosmisleno dokazati da se nije počeo raspadati.
Putevi i stranputice
SDP mora brzo dokazati da se ne raspada
Zlatko Crnčec
09. listopad 2021 15:08
Peđa Grbin / Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL
To što je danas SDP na 15 posto ne znači ništa. U maloj zemlji kao što je Hrvatska dovoljno je okrenuti kakvih stotinjak tisuća ljudi da se ova brojka podigne na 30 posto.
Iako je dobar dio medija jučer izvijestio da je na djelu sigurna propast SDP-a, takva je tvrdnja ipak puno preuranjena. Nije da je baš potpuno nemoguća, ali u ovom trenutku nije izvjesna. Što će se na kraju dogoditi s još uvijek najjačom oporbenom strankom, raspad ili uzlet, daleko je od toga da se može samo tako predvidjeti na osnovu jučerašnjih događanja. Naravno ona su krajnje neugodna i za aktualno vodstvo SDP-a i za cijelu stranku, a ni na koji način nisu definitivno zapečatila sudbinu ove stranke.
Puno je toga, možda i sve, na Peđi Grbinu. Bez obzira na trenutnu nezavidnu situaciju postoje brojne okolnosti koje mu idu u korist. Jedna od najvažnijih je ona da je do sljedećih parlamentarnih izbora najmanje dvije i pol godine. Za politiku je to mala vječnost. U tom se razdoblju mogu još dogoditi takve stvari da se ovoga što se ovih dana događa u SDP-u nitko neće ni sjećati. Posebno kada se zna koliko je kratko političko pamćenje običnih ljudi.
Naravno, te izvanjske okolnosti neće biti dovoljne. SDP ako želi opstati mora početi igrati ofenzivnije. Čak i da nije bilo ovih sukoba rejting SDP-a ne bi bio puno bolji. Prečesto se smo odgovaralo i na poteze i na afere HDZ-a. Politika se često svodila samo na prikupljanje potpisa za beskrajne interpelacije i zahtjeve o izglasavanju nepovjerenja nekom od posrnulih HDZ-ovih ministara. Što je naravno nužno u političkoj utakmici, ali je daleko od toga da bude dovoljno. SDP ako želi opstati, a kamoli doći u poziciju da jednog dana preuzme vlast, mora početi nametati teme. Mora natjerati političke suradnike da na njih odgovaraju. Mora početi udarati ritam hrvatske politike. Naravno, puno je to lakše napisati u ovom tekstu nego ostvariti u političkoj praksi. Ali nije ni nemoguće.
Osim toga, u današnjoj personaliziranoj politici puno toga ovisi o čelnoj osobi. Grbin je izgubio godinu dana da se nametne kao politički lider. Scenom dominira dvojac Andrej Plenković – Zoran Milanović. U najkraćem roku to mora postati trojac, naravno ako Grbin želi opstati na čelu SDP-a. On to može, odnosno mora. Bez obzira na neke iskazane pogreške, on definitivno ima političku supstancu koja bi mu to mogla omogućiti. Naravno, samo o njemu ovisi hoće li u tome uspjeti. Ako uspije stranka će ga slijediti. U suprotnom okrenut će mu leđa i oni koji ga danas podržavaju.
To što je danas SDP na 15 posto ne znači ništa. U maloj zemlji kao što je Hrvatska dovoljno je okrenuti kakvih stotinjak tisuća ljudi da se ova brojka podigne na 30 posto. Uz aktivniju politiku i veću vidljivost predsjednika stranke to se može postići. Uostalom, u dvije i pol godine Grbin se može rukovati i popiti kavu sa svakim od tih potencijalnih birača.
Postoje, međutim, i puno otežavajućih faktora. SDP je troma birokratizirana stranka koja ne zna tko im je ciljana biračka publika. Osim naravno one koja je u startu protiv HDZ-a. U Hrvatskoj gdje povijest igra veliku ulogu u sadašnjosti, SDP je nerijetko svojom rigidnošću od sebe znao gurati ljude koji bi mu možda i dali glas. Usto, prečesto se, kada je u pitanju fokus djelovanja, ponašaju kao liberali, a ne socijaldemokrati.
A što se tiče ovotjednih događaja, na kraju će ostati vječna tajna, barem za nas koji to promatramo izvana, je li se ipak mogao postići nekakav kompromis. Nekakav sporazum koji bi omogućio nekakvu miroljubivu koegzistenciju dvije suprotstavljene strane. I koji bi spriječio ovu političku štetu za sve sudionike. Iz krugova onih koji su u stranci ostali može se čuti da je to pokušavao, ali da je pobunjenička struja toliko svakodnevno podmetala klipove da Zastupnički klub nije mogao normalno raditi. Da je taktika pobunjenika bila da na taj način natjeraju Grbina da digne ruke od svega, te da se onda bira novi predsjednik koji bi bio netko iz njihovih redova. S druge pak stane pobunjenici govore da Grbina nisu javno napadali, što je uz nekoliko brutalnih iznimaka istina.
Sve u svemu, sada su na ljevici tri igrača. Možemo! koji već polako posrće pod teretom uništenog Zagreba, Klub socijaldemokrata koji tek treba pronaći razlog svog postojanja, te, naravno, SDP koji mora brzo i nedvosmisleno dokazati da se nije počeo raspadati.