Prije 40 godina, početkom ljeta sastali su se predstavnici Belgije, Njemačke, Francuske, Luksemburga i Nizozemske i dogovorili osnivanje prostora za slobodno kretanje ljudi koji danas kolokvijalno nazivamo Schengen, po selu u kojemu je održan sastanak. Ideja koju su sanjale generacije Europljana o slobodnome kretanju, bez provjera na državnim granicama, prešla je dug put da bi zaživjela, čekalo se da zemlje srednje i istočne Europe jedna po jedna ispune visoke kriterije za ulazak u taj ekonomski prostor koji zajedno s eurom danas predstavlja najveći stupanj integracije europskih zemalja ikada.

Četrdeset godina nakon lansiranja projekta europskog kontinenta bez granica, Europska unija se nažalost ponovo mora zatvarati. Odnosno uvoditi granične kontrole. Premda se ne radi o ponovnom uvođenju granice i carine, činjenica da pojedine zemlje vraćaju nadzor na granicama pokazuje da jedna drugoj možda ne vjeruju, iako su članice iste asocijacije. Neke su zemlje ponovo uvele kontrole i kao reciprocitetnu mjeru jer su druge zemlje to isto uvele njoj. A da stvar bude tužnija, ne uvode se u tolikoj mjeri kontrole na vanjskim granicama Unije, što bi donekle bilo za očekivati, nego članice Schengena kontrole uvode jedna protiv druge. Članice Schengena kao razloge za ponovno suspendiranje Schengena uglavnom navode geopolitičku situaciju, rat u Ukrajini, pa situaciju na Bliskom istoku, ali i kompliciranu situaciju u našem najbližem susjedstvu, zapadnom Balkanu.

No, uvođenje, kako se službeno tvrdi, privremenih kontrola na granicama svoje korijene vuče iz nedavne povijesti, odnosno iz nepromišljenih poteza migracijske politike kojima je prije svega Njemačka pokušala brzo popuniti svoje ogromne potrebe za radnom snagom. Takva useljenička politika rezultirala je desecima milijuna ilegalnih migranata koji bauljaju Europskom unijom i traže azil, ali ne i posao. I sad ne znamo što ćemo s njima, pa ih je Njemačka počela vraćati Poljskoj, a ova uzvratila suspenzijom Schengena prema Njemačkoj. Jedna od velikih ideja europskog ujedinjena tako se opet našla na čekanju. Do daljnjega.

I to baš ove godine kada Europa obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom i 75 godina Schumanove deklaracije iz koje je nastala Europska unija kao najveći gospodarski, ali prije svega mirnodopski projekt u povijesti Starog kontineta. Naime, zemlje zapadne Europe su pet godina nakon završetka drugog svjetskog rata zaključile da bi udruživanjem proizvodnje ugljena i čelika rat između vječnih suparnica Francuske i Njemačke postao, prema riječima iz Deklaracije, »ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć«. Već tada su smatrali da će udruživanje gospodarskih interesa podići životni standard i biti prvi korak prema ujedinjenoj Europi. Članstvo su odmah ponudili i drugim zemljama, a rušenjem Berlinskog zida prigrlili i nas iz srednje i istočne Europe i dali nam punopravno članstvo. Nakon rušenja Berlinskog zida Europa je uložila veliku energiju u rušenje svih ostalih zidova koji su dijelili europske narode, ali u međuvremenu počela graditi i neke nove. Eurozona i Schengen su jedni od takvih, ali oni nisu podignuti da bi dijelili, nego upravo suprotno – da bi još više zbližili one koji su »unutra« i koji složno rade, ili bi barem trebali raditi, na europskom jedinstvu.

Europa se neće stvoriti odjednom ni prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se konkretnim postignućima koja će prvo stvoriti istinsku solidarnost – kaže jedan od citata iz Schumanove deklaracije. Puno je truda uloženo da se provede u djelo ideja o slobodnom kretanju između europskih država i puno napora da bi se postigli visoki demokratski standardi, da bismo sada, na 40. obljetnicu dogovora iz Schengena, sve uprskali jer je svatko počeo gledati samo sebe i svoje interese i štititi se od drugih. Stoga nije zgorega ponoviti da Europsku uniju ne čine samo fondovi, direktive i pravo veta, nego ideja o suradnji iz koje će proisteći mir i visok životni standard. Privremenim kontrolama na granicama to ćemo teško postići.