Siniša Pavić

Savjetnici gdje ste da ste, htjela bi’ da znam

Siniša Pavić

Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

U ovoj maloj zemlji nikada nije bilo više PR službi, agencija za odnose s javnošću, marketinških stručnjaka i savjetnika svake vrste. Tim je začudnije što se često čini da političari posebice o svom PR-u brinu sami, ili da im se može pod bubrege svega savjetničkog prodati

placeholder


Prvo reagirali portali. Tamo se najprije moglo čitati i vidjeti kako lijepa žena hoda predsobljem Predsjedničkih dvora s rukama na leđima i gleda slike hrvatskih umjetnika što predsoblje krase. Ne čini se da se dosađuje, ne čini se loše volje, ne čini se ni da će joj te dvije-tri minute neplaniranog sraza s hrvatskom umjetnosti učiniti išta nažao, ali je, najblaže rečeno, neobično da netko njenog ranga s rukama na leđima obilazi umjetnine dok čeka da konačno stigne njen domaćin, a naš hrvatski predsjednik. Zato su je momci iz osiguranja u čudu i gledali.


Onda su, dakako, reagirale i TV postaje, neke tako da čekanje finske premijerke što se zove Sanna Marin nisu isprva niti objavile, a druge tako da su malo ubrzale snimku njena hoda po velikoj dvorani da pojačaju dojam predsjednikova kašnjenja. Usred jednog od Dnevnika maturantica izlazi iz sobe u kojoj se trenira za maturu iz hrvatskog, pa veli: »Isuse, kako su mi dobre i lijepe te skandinavske političarke!« Hvala maturantici na toj rečenici, jer da nije nje teško bi autoru ovog teksta, u ova olovna vremena političke hiper korektnosti, bilo prisnažiti da je Sanna Marin jednostavno lijepa i ženstvena u svoj svojoj jednostavnosti. No, ono što te osvaja bile su te ruke na leđima i taj istinski interes za umjetninama dok se krati vrijeme do dolaska Zorana Milanovića.


Nema tog PR-ovca koji vas to može savjetovati, to se ili ima ili nema, taj talent za gestu i tu lakoću kojom se brodi svijetom politike. Možda se i zbog toga učini da predsjednik Milanović ostavi premijerku Finske da ga čeka, onako kako se čeka u predvorjima ambulanti, sudova, pred direktorskim kancelarijama, ili na šalterima Elektre. A kad se konačno pojavio, ni sa čim nije pokazao da mu je drago što kraj sebe, nakon svih tih muškarčina, ima mudru, nježnu, odlučnu, lijepu ženu.




Jedna gesta mogla je taj susret učiniti pamtljivim i simpatičnim. Nije je bilo. Bilo je zato žestokog reagiranja Ureda predsjednika u kojem se mediji nazivaju licemjerima vazda spremnim na sramoćenje institucija vlastite države. Jer, kaže se, predsjednik nije kasnio, već je kasnila finska premijerka. I, dodaje se, još nije stala tamo gdje je po protokolu stati trebala, podno zastava, već je stala tu negdje kraj umjetnina. Reklo bi se, kakav predsjednik takav mu i ured, ma znajući lik i djelo Zorana Milanovića dade se ‘ladno reći da je predsjednik bolji od onih koji su reagiranja sročili i onih koji su mu savjetovali da kasni onoj koja je njemu kasnila. Predsjednik je svakakav, ali, ako se da tako reći, krkan nije, ne može biti. Njemu samo katkad nije važno. Tuga je zato samo ta što nema nikog da mu katkad skrene pažnju na sitnice poput one da je glupo, nepristojno i bez veze da mu lijepa finska premijerka krati čekanje tako što velikom sobom s rukama na leđima šeta od slike do slike. Ako se i dogodilo, ima li tu netko da sagu o kašnjenju, čije god bilo, učini recimo simpatičnom, da savjetuje predsjednika da odigra neki šarmantan džentlmenski potez!? Jok! Umjesto toga Ured predsjednika piše žestoko reagiranje o zlonamjernim medijima.


Savjetnici… Nema tko ih nema i nema gdje ih nema i nema teme o kojoj savjete ne dijele. I onda to izgleda, recimo ovako. Ovo nedjelju u Splitu će narod izaći na izbore, pa birati novog gradonačelnika i ljudstvo u Gradskom vijeću. Da je seks-skandal već apsolviran, vjerojatno i zato što biračko tijelo splitsko mahom smatra da je sve to namješteno, posvjedočilo je i nazovi TV sučeljavanje što se neki dan dogodilo u emisiji Otvoreno HRT-a. Zaludu je Mislav Togonal zazivao iskru kakvu da rasplamsa raspravu. Društvo u studiju kao da se dogovorilo da će biti najpristojnije moguće. Nije to voda što ide na mlin Zoranu Đogašu, nezavisnom, a HDZ-ovom kandidatu. Zato su u njegovu timu posegnuli za starom recepturom, pa tjeraju poznat i priznat svijet da javno dade podršku Đogašu kandidatu. Ajde kad to čini bivši ministar obrane Damir Krstičević, čovjek je vjeran svojoj stranci, vojnik od glave do pete, dođe mu to k’o dio redovna posla, ali što reći kada videopodršku da i Nenad Periš, otac tragično preminulog Mateja Periša, pa sve da je član HDZ-a!? Kako god čovjek da promatra Periševu podršku, s koje god strane da je dobronamjerno gleda i opet će se pitati zašto, svega mu!? Sve da je Periš sam izrazio želju da podrži Đogaša, zar je moguće da baš nikog nema u timu nezavisnog kandidata da mu kaže kako bi možda ljudskije bilo zahvaliti se Perišu nego da ljudi misle kako se zlorabila njegova bol i biračko suosjećanje.


Zapravo, sve te javne podrške poznatog življa, sva ta objašnjenja pred kamerom zašto je baš taj i taj kandidat onaj pravi, odavno su potrošena i iskompromitirana u nas. Ne lovi se na to nitko još od Tuđmanova doba kada su na listama podrške, htjeli ne htjeli, završavali svi koji su iole značili nešto, od sportaša i glazbenika do intelektualaca. Teško naime da je Toni Kukoč jedini koji nije ni znao da će mu ime osvanuti na listi za HDZ, ali je zato Toni Kukoč možda i jedini za kojeg se zna da je suočen s listom na koju nije htio kazao: »J… ga tko me je stavio na listu!« Nije ovo Amerika da se broji tko je pjevao Obami, a tko Trumpu i ovisno od toga ploče prodaju više i bolje. Zato nekako bude tuga kad ti idoli iz djetinjstva, poput majstora vaterpolske igre Denija Lušića, odluče u kameru kazivati kako je Zoran Đogaš krasan čovjek. »Mislim da je on idealan da vodi ovaj grad«, veli Lušić. Zašto? Kako? Zbog čega i što da čovjek s tim uopće radi, osim da zaboravi na taj snimak i ostavi u pameti »starog« Lušića velikog, jakog, zgodnog i razorna šuta.


U ovoj maloj zemlji nikada nije bilo više PR službi, agencija za odnose s javnošću, marketinških stručnjaka i savjetnika svake vrste. Tim je začudnije što se često čini da političari posebice o svom PR-u brinu sami, ili da im se može pod bubrege svega savjetničkog prodati. Bi tako u Rijeci velika povorka Riječkog karnevala, iznimno eto u ljetno doba. Gradonačelnik Rijeke Marko Filipović bio joj je na čelu kako je i red, tu negdje uz bok s Meštrom Sandijem. Dvije monture je Filipović imao. Ona prva bi gotovo pa službene, poput kakva svečana odijela s tek nešto karnevalskih detalja na klobuku. A ona druga bi – galeb! E da, gradonačelnik se pojavio maškaran u galeba, pravog pravcatog i to s kapetanskom kapom na glavi. Putnik namjernik, onaj tko sa strane gleda što sve u Rijeci ima, razloge galeb-odijelu mogao je tražiti u koječemu. Lako moguće da prvo na pamet padne zavodnička uloga u galeba naših što su onomad brodili rivama i bili na usluzi turistkinjama. Ili je na pameti brza probava galebova, ili onaj Cocin stih kad se galebovi nad morem svađaju. Samo zašto bi takvo što poručivao gradonačelnik!? Mora bit’ nešto dublje u igri. A onda se raspitaš i čitaš pa saznaš da se očito Filipović maskom želio ironično osvrnuti na nevolje u kojima se našao proteklih tjedana zbog obnove Titovog broda »Galeb«. Jer, ispalo je da obnova povijesnog broda košta znatno više od onoga što se u početku, još 2019. godine najavljivalo. Toliko više da su gradski vijećnici, barem zasad, odbili utrošiti dodatne milijune u brod kojim je Maršal plovio svjetskim morima i širio Pokret nesvrstanih. Vijećnici opstruiraju, a Filipović im nedavno reče da će se projekt završiti, htjeli to neki ili ne, i da će »Galeb« započeti svoj četvrti život, bilo im pravo ili krivo! Pa se zato odjenuo u galeba, da »smiri« situaciju. Ili da im sugerira da im je jedino preostalo da pjevaju »Moj galebe«. Ili da pokaže da je poput galeba spreman na sve što galeba krasi i što galeb može pa i poletjeti daleko iznad vijećnika do kud samo galebovi mogu. Sve pet, samo i nije bogzna što smiješno, a to onda hoće reći da je doseg PR-ovskog odabira maskirnog odjela krajnje upitne naravi.


U riječkog gradonačelnika i njegovih savjetnika pomalo prvoloptaški humor, u splitskih HDZ-ovaca i njihovih savjetnika bajate predizborne metode i paratiziranje na tuđoj nesreći, a u predsjednika i njegovih savjetnika nimalo fina osjećaja za galantno i džentlmenski. A nije da je svejedno kasni li i(li) kasniš kakvom Dodiku ili se to finska premijerka silom prilika upoznaje s djelima hrvatskih majstora. Ako jest svejedno e onda su u Uredu predsjednika u pravu; netko tu mrvu sramoti institucije svoje države. Kažu, takav je protokol. Ne kažu ima li ikog da ga, tako nevaljala, mijenja.