UVODNIK

Sanjajmo

Damir Cupać

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Hrvatska je već sada napravila čudo

placeholder


Danas do 20 sati sanjamo i nitko nam ne može zabraniti san o novom finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Do tada valja se informirati o svemu, strahovati je li netko od ključnih igrača zakašljao, steže li koga zadnja loža, jesu li se oni poput Marcela Brozovića, Joška Gvardijola ili Josipa Juranovića stigli dovoljno oporaviti nakon što su istrčali maratone protiv Brazila kako bi zatvorili večeras Messija i društvo i pretvorili san o novom finalu u realnost. Do večerašnje utakmice valja uživati i u tekstovima iz strane štampe u kojima se autori ne mogu naučuditi činjenici da je zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika opet u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva, četiri godine nakon što je to napravila u Rusiji, a prije toga i u Francuskoj 1998. godine. Ima zlobnih i zločestih ljudi koji tvrde da je to slučajnost, da hrvatsku reprezentaciju prati sreća, da je lako doći do polufinala kada igraju zatvoreno kao nekada Talijani. Na to valja odmahnuti rukom jer ni spomena vrijedno nije. Ali vrijedno je zabilježiti da mnogi vrhunski autori napokon shvaćaju da rezultati Hrvatske u nogometu, ali i u drugim sportovima, nisu rezultat sreće i slučajnost. Ti autori ne mogu se jedino načuditi kako je to moguće kada tako mala zemlja nema adekvatnu infrastrukturu, naročito za nogomet. Nema stranog nogometnog izaslanstva koje se ne može načuditi rezultatima nogometne reprezentacija kada pogleda ono ruglo od Dinamovog stadiona na Maksimiru. I onda takva zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika, sa stadionima još iz vremana Josipa Broza Tita, tjera svjetske nogometne velesile da se tresu. S razlogom.


Prije četiri godine, kada je Hrvatska krenula s izvrsnim rezultatima u Rusiji, nema političara koji se nije uključio u javni prostor s obećanjima da se viceprvaci svijeta moraju nagraditi na način da Hrvatska dobije nacionalni stadion primjeren svjetskom srebru. I nije se napravilo ništa. Kada su izabranici Zlatka Dalića otputovali u Katar, nitko nije previše razmišljao o površinom maloj zemlji koja je svjetska nogometna velesila i njezinoj neadekvatnoj nogometnoj infrastrukturi. Nitko nije razbijao glavu kako je moguće da s njiva i oranica stasaju nove i nove generacije koje nogometni svijet poštuje. A onda je opet krenuo niz koji se večeras nastavlja u 20 sati, a nitko nam ne može zabraniti sanjati da će i prepreka zvana Argentina biti preskočena. Hrvatska je već sada napravila čudo pa prije nego ponovo krenu obećanja o adekvatnoj nogometnoj infrastrukturi za svjetsku nogometnu velesilu, valja se prisjetiti onoga što se događalo prije dva mjeseca po tom pitanju.


U jednoj televizijskoj emisiji početkom listopada ove godine glasnogovornik Vlade Marko Milić obećao je da će krenuti gradnja nacionalnog hrvatskog stadiona, odnosno da će se sagraditi stadion na mjestu maksimirskog rugla u koje je do sada potrošeno gotovo 900 milijuna kuna. U ništa. Pa su iz resornog ministarstva poručili da ne stoje stvari baš tako kako je glasnogovornik rekao, ali da zaista postoji plan o gradnji sportske infrastrukture. Onda je premijer Andrej Plenković pojasnio o čemu je riječ.




– Idemo u taj projekt. Imamo temelj za ulaganja u stadione. Maksimir u Zagrebu, Poljud u Splitu i druge. Ne jedan stadion. Reprezentacija to zaslužuje, poručio je premijer u Saboru.


Naime, novi Zakon o sportu omogućuje državi ulaganje u sportske objekte od državne važnosti, a zatvaranje financijske konstrukcije zamišljeno je na način da se osnuje poseban fond u koji bi centralna vlast uplatila oko pola milijarde kuna. Jednako tako očekuje se da u cijeloj priči sudjeluju i klubovi, lokalna i regionalna samouprava, ali i privatni kapital kako bi se izgradilo, obnovilo ili nadogradilo 10-ak stadiona. Navodi se tako da bi se u Maksimiru gradio novi, preuredila bi se Kranjčevićeva, obnovio bi se Poljud, nadogradila tribinama Rujevica, uložilo bi se u stadione u Varažadinu, Zadru, Šibeniku, Koprivnici, Vinkovcima…


Je li riječ o šupljoj priči koja će nestati s prvim lošim rezultatima ili je riječ o projektu kao što je Pelješki most koji je zaista i realiziran na ponos cijele nacije, ovaj put zavisi od premijera Andreja Plenkovića i njegove vlade. Za sada se čini da nije riječ o praznom obećanju, a nama nitko ne može zabraniti da sanjamo.