Ministar zdravstva Vili Beroš najavio je jučer potpunu mobilizaciju zdravstvenog sustava. Nagli porast broja oboljelih doveo je do kolapsa u nekim bolnicama. Za očekivati je da će paralelno s uvođenjem svojevrsnog izvanrednog stanja u zdravstvenim ustanovama doći i do pooštravanja mjera. Što se njih tiče, čini se da je samo pitanje dana kada će one biti dodatno pooštrene. Klasičnog lockdowna po svoj prilici neće biti, osim, naravno, ako se situacija zaista otme kontroli što se tiče broja oboljelih. Hrvatska, kao i sve druge države pogođene koronom, želi pod svaku cijenu izbjeći reprizu onog što smo imali priliku vidjeti u proljeće ove godine. Zatvaranje velikog dijela gospodarstva, škola, sveučilišta, kafića, restorana i svega ostalog gdje se okupljaju veće skupine ljudi.
U cijeloj ovoj priči ponajviše je riječ o solidarnosti. O njenoj elementarnoj razini. Onoj u kojoj nitko ne radi nešto što bi moglo ugroziti njegove sugrađane. Ova je koronakriza svojevrsni test koliko je ovo društvo, odnosno koliko su njegovi građani uopće sposobni shvatiti nekakve osnovne vrijednosti. Zadnja tri desetljeća dovela su do dodatne društvene atomiziranosti, svatko se brine sam za sebe i svoje najbliže. Oni samo malo udaljeniji su predaleko da bi se primijetilo da su u nekom problemu, bio on zdravstveni, egzistencijalni, psihički, financijski ili neke druge vrste. Situacija je tu posebno tužna kad su u pitanju naši stariji i siromašni sugrađani.

Ali ova je epidemija cijelu tu priču podigla na još višu razinu. Mlađarija je tu posebno pred velikim izazovom. Normalno je za nekog tko je u završnim razredima srednje škole, tko se nakon nje zaposlio ili tko je na fakultetu, da želi živjeti što je normalnije moguće. Što, među inim, podrazumijeva noćna okupljanja. Posebno zbog toga što je rizik za takvu populaciju relativno zanemariv. Ako se i zaraze pa onda razbole, ogromna većina njih imat će jako slabe simptome. Ali oni jači mogli bi napasti njihove bližnje, od baka i djedova do roditelja i rođaka koji pripadaju ranjivim skupinama.

Naravno, i zrelija – po godinama, nažalost ne i po ponašanju – populacija često nije puno bolja. Dovoljno je samo baciti pogled na gradske terase. Da ne spominjemo obiteljska okupljanja i famozne svadbe. Ili kada netko u javnom gradskom prijevozu odbija navući zaštitnu masku. Naravno, čak i da Hrvate odjednom napadne nekakav potpuno novi virus, onaj međusobne solidarnosti i brige za bližnjeg svog, to ipak ne bi uspjelo do kraja pobijediti onaj stari. Onaj koji je svoj pohod svijetom započeo u jednoj kineskoj pokrajini za koju je dotad malo tko uopće i čuo. Zaraženih bi bilo i tada. Nesretnom COVID-19 teško je pobjeći ako baš tako padne grah. Ali stvar je u tome da bi zaraženih bilo manje. Bitno manje nego što ih je sada. I bitno manje nego što će ih biti za par dana.
A to bi onda uvelike olakšalo posao državi i njenom, odnosno našem zdravstvenom sustavu. Manji broj oboljelih značio bi da bi oni koji završe u bolnici imali bitno bolju zdravstvenu skrb. Ako bude mnogo onih s gadnim simptomima, oni će morati ležati po bolničkim hodnicima, sportskim dvoranama i šatorima. Što bi im pak bitno smanjilo razinu zdravstvene skrbi, a to bi za neke moglo biti i fatalno.

Na državi je pak da propiše jasne mjere. Stožer je to već učinio i čini i dalje, ali problem je u tome što ih se građani često ne pridržavaju. Istina jest da neke autoritarne države – u kojima je mobitel svojevrsna osobna karta koju svatko mora imati da vlasti znaju gdje je i u čijoj blizini – imaju uspjeha u borbi protiv korone. Kao i one koje problem neodgovornih građana rješavaju na način da ih policajac na kršenje propisa može upozoriti odmjerenim udarcem drvenom motkom po glavi. Ali na svu sreću, to u demokraciji ne prolazi. Ali mogle bi i trebale moći primjerene novčane kazne. Zapriječene i utjerane. Ali, naravno, najviše bi pomoglo da se ljudi konačno počnu ponašati ljudskije. Da svatko ima masku kada je potrebno. Da drži tu prokletu, ali potrebnu distancu. I da poštuje predložene higijenske mjere. Pa da nečija baka ili tetka s astmom ili kolega s posla sa slabim plućima, a koje je virus uspio zaskočiti, leže u pristojnom krevetu u bolničkoj sobi gdje o njima skrbi liječnik specijalist. A ne u šatoru gdje ih povremeno obiđe student četvrte godine medicine. Ljudi, dajte se zbrojite.