Politika na trapezu

Rukavica u lice običnim ljudima

Tihana Tomičić

Zoran Milanović/Foto M. MIJOŠEK/GLAS ISTRE

Zoran Milanović/Foto M. MIJOŠEK/GLAS ISTRE

Ostaje pitanje koliko izbornih ciklusa će oš morati proći dok utjecajni političari ne nauče što je politički korektno

placeholder


Nakon dugo vremena svjedočili smo opet eksplozivnom istupu predsjednika Republike Zorana Milanovića. Oštro je jučer polemizirao s tezama premijera Andreja Plenkovića, i u svom stilu brzometno ispucavao rafale prema šefu Vlade i HDZ-a.


Dan ranije, premijer je za njega rekao da je »niškoristi«, što je prilično uvredljivo, pa nije čudno da je predsjednik žustro reagirao. Uostalom, uskoro počinje nova predizborna kampanja – Plenković se ponovo natječe za mandat šefa Vlade, a Milanoviću počinje teći zadnja godina mandata na Pantovčaku, pa je sve logično i očekivano.


No, za vjerovati je da je predsjednikovoj jučerašnjoj nervozi možda kumovalo i nešto drugo, a ne samo prozivke HDZ-ovog premijera. Otkriveno je, naime, da je predsjednikov sin zaposlen u jednoj od tvrtki njegova prijatelja Stipe Latkovića, onog istog koji je godinama bespravno gradio u uvali Vruja i koji je pod pritiskom javnosti morao početi ovoga ljeta rušiti svoje bespravne objekte, postavši sinonimom za uništavanje pomorskog dobra i obale u Hrvatskoj. Latković je među ostalim bio i jedan od većih donatora u zadnjoj kampanji Zorana Milanovića. Točnije, sin predsjednika Republike u svojoj 25 godini života već je postao direktor u tvrtki UFF, koja se bavi proizvodnjom osvježavajućih napitaka, te nude vodu obogaćenu kisikom, a direktor Milanović zaposlen je od kolovoza ove godine. Mediji su se naravno zainteresirali za priču, a izjavu je dao i sin predsjednika. »Ne znam što reći, život piše svakakve priče. Ja vam nisam od izjava, odgojen sam da radim i da se ne ističem kao ostali ljudi u državi. Super je ako je ljudima interesantno što radim, a ne kradem kao ostali. Dosta je tužno ako ljude zanima što djeca utjecajnih ljudi rade nešto u ovoj državi«. On je ranije radio i kao novinar na TV Jadranu, opet u vlasništvu Latkovića, pa se očito već dobro poznaju. Prije toga, stažirao je u Europskom parlamentu u uredu SDP-ovog zastupnika Freda Matića.




Sve je jučer komentirao i sam predsjednik Zoran Milanović, rekavši kako je od ranije poznato da mu je Latković bio donator, a i kako se njegovom sinu više nije ostajalo u Nizozemskoj, gdje je studirao, nego je htio natrag u Hrvatsku gdje je i našao ovaj posao.


Roditelj kao roditelj, učinit će sve za svoje dijete, to jest djecu, i jednako burno bi reagirao svaki roditelj na ove prozivke. Svatko želi najbolje za svoje dijete i ako je to dobar posao u nekoj privatnoj firmi, zašto ne. Ali ipak se čini kao da kod predsjednika Republike uopće ne postoji svijest o tome zašto mediji to smatraju spornim. Jednako mu tako nije bilo jasno ni zašto su se svi bili raspisali kad se pokazalo da je njegova supruga Sanja u srednjoj školi mlađeg sina intervenirala za višu ocjenu, iz čega je također bila proizašla afera.


Ako šef države izabran iz redova ljevice, odnosno SDP-a, ne vidi ništa sporno u tome da mu sin bude zaposlen, i to kao direktor, u tvrtki osobe koja je bila među njegovim najvećim donatorima u kampanji, a ujedno je i neupitno bespravni graditelj na pomorskom dobru s pravomoćnim rješenjem ispekcije za rušenje, tada si moramo postaviti pitanje po čemu se to Milanović zapravo razlikuje od bilo kojeg HDZ-ovca u ovoj državi?


Znamo kakav glas bije HDZ-ovce, uostalom oni si grade prilazne ceste do kuće asfaltom za lokalnu cestu »jer je ostao višak asfalta«, ali ako i ljevičarski predsjednik misli i postupa isto ili slično, gdje je onda razlika? Ako u lijevoj oporbi smatraju da šef HEP-a Frane Barbarić mora otići zbog bespravne gradnje na Hvaru, po čemu je bespravna gradnja u uvali Vruja bolja? Naime, ako bi povukli paralelu, to bi bilo otprilike kao da Plenković zaposli svog sina ili suprugu (jer su mu djeca još mala) kod Barbarića, nakon što je bespravna gradnja već otkrivena. Znamo, Latkovićeva je tvrtka privatna, a HEP je državni, ali obojica su bespravni graditelji, i to bi trebalo biti dovoljno da u uredu predsjednika na Pantovčaku uvide gdje je »greda«.


Ostaje pitanje koliko izbornih ciklusa će u Hrvatskoj još morati proći dok utjecajni političari ne nauče što je politički korektno, a što je rukavica u lice običnim građanima čiji sinovi, eto, nisu uspjeli postati direktori već s 25 godina.