Antikorupcijsko vijeće Hrvatskog sabora. Zvuči i veliko i važno. Zvuči veliko i važno da smo u zemlji skandinavskoj nekoj. Ali, nismo. U goste je Vijeće pozvalo Dragana Kovačevića. Štogod sud na koncu odlučio o bivšem šefu JANAF-a, o spomenutom je lijepo, ako ne i dovoljno, znati već to da je u Slovenskoj 9 imao klub zatvorenog tipa u kojem su se viđeni gosti družili, blagovali, pili, zabavljali uglavnom, kao da sutra ne postoji. Na Antikorupcijskom vijeću pričalo se o Ini, o zatvaranju rafinerije u Sisku, a Kovačević je upro prstom u premijera, naglasivši više puta kako nam je premijer magistar, a ne doktor koji je blagoslovio štošta pa i to zatvaranje rafinerije. Oporba je likovala i najavila daljnje sjednice, a HDZ je sve to s indignacijom i s visoka otpuhao s revera, ili su se barem trudili da tako izgleda. Važna je Ina, tim važnija kad se zna kako se milijuni iz nje iznose, bili vi naftaš ili prodavačica pozamanterije, ali svaki serijal u pravilu vrijedi onoliko koliko mu vrijede glavni glumci.

Nikola Grmoja, čelnik vijeća, srčan je, robustan, odrješit, taman takav da je jasno kako je u posve krivom žanru. Nije za njega kićena dvorana Hrvatskog sabora, zidovi načičkani portretima bivših predsjednika tog presvijetlog doma, za njega su prerija, ili ulice velegrada da po njima ganja probisvijete jedva birajući sredstva. Recimo nešto tipa onog što u filmu radi Jason Statham. Već tu, scenaristički, sjednica Vijeća pada, pada na dosegu, interesu što će ga kod publike proizvesti. Dragan Kovačević je još gore »glumačko« rješenje, onako sagnut nad stolom, glave uvučene u ramena, naglaska kojem ne možeš odrediti odakle je, s ciničnim humorom koji se svodi na to tko je magistar, a tko je doktor znanosti. Gledaš ga, želiš mu vjerovati jer bilo bi divno da se neke stvari do kraja raspletu barem jednom za naših života, ali teško je gajiti simpatije za onog tko je još uvijek u sudskom glibu do koljena. Svaki film mora imati glavnog junaka za kojeg će puk gajiti simpatije makar bio i negativac. Na ovoj sjednici ne bi lika za kog bi se neka simpatija osjećala, osim što je ostao u zraku poprilično opipljiv osjećaj da je Ina leglo opačine, pa još od stoljeće sedmog, a ne samo od Ive Sanadera.

Sve spomenuto tu je da se opravda blagi neinteres za ono o čemu je govorio Dragan Kovačević. Drugi su žanrovi bili jači, recimo burleska s korištenjem vojne teretane za VIP dužnosnike. Ili pak sjajan ‘putopis’, propagandni film rađen za lijepe novce i potrebe Hrvatske turističke zajednice da njime promovira Lijepu Našu, uradak u kojem naše šume, valjda one Gorskog kotara, glume šume Kraljevine Norveške. Pofalilo autorima slike pa su posudili malo tuđe, kažu da se to u svijetu marketinga radi, a da sve bude tim luđe na snimci i sjajan vlak, željeznica koju guta već daljina, taman da propaganda bude lažna posve s obzirom na stanje naših željeznica. No, valjda je i loša propaganda bolje nego nikakva. Da ne bi norveške šume kako bi se derišta zainteresiralo za činjenicu da je golgeter Haaland Norvežanin s tjednom plaćom od pola milijuna nečega, dal’ eura, dal’ funti, pa sad marno uči norveški. Sva baca na romantičnu komediju, makar sve bilo na dugom štapu. U takvoj konkurenciji loše je prošao i referendum u Puli, onaj na kojem su građani trebali odlučiti o gradnji hotela uz pulski Lungomare. Valja priznati da su mediji tu posve podbacili, jer o referendumu se nije praktički pričalo ništa, a trebalo se pričati puno, ne navijački već zbog puke istine da su pravila lokalnih referenduma u nas tako napisana da građani neće sami nikada uspjeti odlučiti ništa, koliko god ta mogućnost u teoriji postojala. Tako, dakako, ni pulski referendum nije uspio.

Uglavnom, dok svijet pleše na rubu nuklearnog rata, hladne zime, inflacije i nestašica, tu kod nas na domaćem terenu kolo se okretalo uobičajenom dinamikom, u uobičajenom pravcu, uz uobičajenu indiferentnu publiku. Pače, još je i šačica muških lica na Trgu bana Jelačića molila nebeska tijela za čedno odijevanje žena i jačanje autoriteta u muškaraca, taman da bijeg u norveške šume bude itekako privlačna opcija. A onda se ukazao premijer. Njega je, vrag bi ga znao zašto, taklo to nefilmično Antikorupcijsko vijeće, baš kao što su ga zaboljeli rezultati ispitivanja javnog mnijenja i posve sitan pad nizbrdo njegove stranke. Pa je, ničim izazvan, upro prstom ni manje ni više nego u strane agenture koje pomažu opoziciji. Svega je bilo u premijerovom obraćanju, i toga da je ispitivanje na Antikorupcijskom vijeću orkestrirana operacija i akcija prepoznatljivih aktera, i toga da se mora vidjeti koliko je akcija unutarnja a koliko vanjska, i toga da sve to treba ispitati i o tome detaljnije povesti računa. Postadoše opozicionari, dobar dio njih, maltene Putinova čeljad koja samo jedan cilj ima, a to je da skine s vlasti HDZ. Jedini cilj, baš kao da opozicija i inače u svijetu ima važnijeg zadatka nego skidati aktualnu vlast s trona. Strana agentura, eto, potpomažu opoziciju. U neka ne tako davna vremena značilo bi to da se bližimo kraju, kraju jedne vladavine, ere, razdoblja, sistema. Kad god bi suvereni osjetili da kolo više ne ide na vodu, spominjali bi strane agente, jalnuške diletante i Judine škude. I čim bi krenuli s takvom retorikom paranoja bi postala nepodnošljiva toliko da bi se iz korijena mijenjalo sve. Tako je bilo do prije 30-ak godina. Vremena su bila linearna, procesi su bili linearni, TV serije su imale linearnu priču, znalo se što poslije čega ide i dolazi. Premijerov istup, međutim, može značiti svašta i ništa. Jer, linearno više nije ništa. Živimo u vremenima koja su posve nalik streaming i TV serijama s bezbroj sezona, serija čija se radnja u prve dvije sezone događa linearno da bi u trećoj sezoni zapravo doznali što se događalo u prvoj. Ne da nije početak kraja, nego, tko zna, serija tek sada zapravo počinje!

Samo, otkud takve poprilično paranoične izjave u onog tko uz ovakvu oporbu i alate što ih ima, na vlasti može biti dokle mu drago!? Dobro, vremena su takva da ti svatko može biti suspektan, onako kako nižepotpisanom sumnjivo djeluju otac i sin iz vlastite mu ulice koji neodoljivo sliče Brandonu i Darellu iz serijala »Skladišni ratovi«. Lako je, moguće je, zbog odjevnih kombinacija posumnjati da je Nino Raspudić možda Stasijev špijun, ili se zanijeti idejom da je Miroslav Škoro manje pjevač, a više pouzdan američki obavještajac koji svoje djelovanje godinama prikriva glazbenim uradcima. Katarina Peović da je Putinova igračica!? Ajde, može se i u tom pravcu otići, tim više što svaki dobar špijunski film ima i snažan ženski lik. Jedino čovjek ne zna gdje bi s Peđom Grbinom, koja bi ćelija njega angažirala, no o tom neka brinu ćelije i čelnik SDP-a. Može razbibriga živa čovjeka odvesti kojekuda, samo grdo je kad odvede premijera. Jer, jedno tad vuče drugo, taman da se čovjek pita tko je taj koji će istražiti za čije strane interese radi opozicija, onda da čovjek pomisli kako danas sutra ispitivač može na svačija vrata zakucati, da bi na koncu čovjek zaključio kako mu takva batina ne treba. Druga je mogućnost da su premijera samo iznervirali rezultati ankete, taj blagi pad popularnosti stranke na vlasti. Javnost priča o Ini, umjesto o silnim Vladinim mjerama za pomoć građanstvu u ova teška vremena, zaključi ojađen premijer. Samo, onako kako je u opisu posla opoziciji da među ostalim pokušava doći na vlast, tako je u opisu dobre vlade da građanima omogući čim bolji život. Očekivati za to laude posve je krivo, baš kao i kriviti strane agenture što lauda nema.

U dane oko premijerova istupa doznali smo da se može zaslužiti smanjenje kazne za silovanje ako ste bili hrvatski branitelj pa vam je to olakotna okolnost. Na jednom od suđenja Ivi Sanaderu doznali smo da nema ratnog profitera, kolikogod milijuna da je provizijom profitirao, ako nije time ugrozio temeljne vrijednosti države i društvene zajednice te državne interese. Ruski(!?) trgovci oružjem bauljali su Zrakoplovnim tehničkim centrom. A Haaland na pismo još nije odgovorio. Čini se, vraća se serijal u normalu, u kolotečinu. Ili je opet na redu kamilica od epizode da bude tek uvod u onu sljedeću novu što će se baviti starim i možda nam objasniti značenje stiha »rodila majka agenta, agenta, rodila majka agenta.«

Možda smo, tko zna, pred novim početkom. Garant jesmo. Pitanje je samo je li serijal vrijedan kokica ili Gastala. I pitanje je je li itko, svega mu, angažirao tajnog agenta Peđu!?