Evo ih! U Kukuriku koaliciji bi se ovih dana mogli osjećati kao mornari Kristofora Kolumba koji su nakon predugog i preiscrpljujućeg puta vidjeli negdje u daljini konačno obrise obale.

 Koliko je potencijalni kraj petogodišnje recesije doista blizu, pokazat će naredni mjeseci, ali na ovom mjestu je dovoljno ipak oprezno nadodati kako su Kolumbovi mornari vidjevši u daljini kopno počeli slaviti jer su stigli do – Indije. 

  Ovo, međutim, nije priča o potencijalnom gospodarskom uspjehu (hm, uspjehu, putu za put do njega) Banskih dvora. Politika je, kao i većina stvari u životu, složena pojava koja ne trpi crno-bijele slike, pa tako dok se na jednom frontu smiješi »Amerika«, na nekim drugima se aktualna vlast toliko zapetljala u konce vlastitih promašaja da to već predstavlja nezanemarivu zapreku funkcioniranju institucija bitnih za djelovanje države i društva. 

 Kadrovski promašaj

Goran Radman je, kako sad stvari stoje, vjerojatno jedan od najvećih kadrovskih promašaja ove vlasti – a bilo ih je, hvala na pitanju, poprilično – i u ministarstvima i javnim poduzećima.

Čovjek koji bi na jasan, transparentan i profesionalan način trebao restrukturirati prisavskog gutača novca i pretvoriti ga u profesionalni javni servis, eto, nije bio u stanju korektno ispuniti ni imovinsku karticu.

 I to nakon više popravnih: prvo je tvrdio da se povjerenstvo za sukob interesa ne bi ni trebalo baviti s njim jer nije državni dužnosnik, pa nije vidio sukob interesa u svom članstvu u upravljačkim strukturama privatnih firmi (potencijalnih oglašivača na HRT-u), pa mu je, naposlijetku, Povjerenstvo trebalo odgovoriti i na pitanje je li imovina u inozemstvu također imovina. Dobro da nije pitao treba li prijaviti i imovinu koju je kupio od SDP-a. 

  Samo ova zbrka s imovinskom karticom bila bi dovoljna da mu se na pristojan način zahvali na daljnoj suradnji. 

  No, Radmanova transformacija u najnoviju javnu inkarnaciju tu nije bila ni blizu gotova; nakon što je bio omladinac s Titovom štafetom, pa velika faca u Microsoftu (napustio je tu firmu s funkcije predsjednika za istočnu i srednjeistočnu Europu), lik koji se počeo pomaljati nakon što je preuzeo prisavsko kormilo tek je počeo pomalo postajati odnekud poznat domovinskom publikumu. 

  Druga velika osobna bila mu je kad je svog kuma Željka Rogošića – unatoč tome što isti nije dobio potporu djelatnika HTV-a, imenovao za Glavnog urednika HTV-a 1. Kasnije se otkrilo da je Rogošić bio prilično kreativan u pisanju svog c.v.-a, pa se unatoč tome što su se i on i Radman neko vrijeme batrgali, morao povući. 

  Pa je, na upit jednog od svojih bivših suradnika o tome može li se napraviti prilog o nagradi koju je Microsoft dodijelio domaćoj firmi naložio da se o tome pripremi prilog, sugerirajući i tko bi ga mogao napraviti. Iako se u program kao glavni ravnatelj ne bi smio miješati. 

  Naposlijetku se Radmanovo novo lice u potpunosti razotkrilo na čuvenoj tiskovnoj konferenciji na kojoj je javnost očekivala ostavku, a on je nakanio reći svima što ih ide.

Novinare je tako čovjek koji vodi najveću medijsku kuću u zemlji (!) proglasio pronositeljima zla, uz dodatak da će oni koji čitaju takve tekstove »upotrijebiti svoju moć koristeći vaše argumente da bi upali u naše stanove, prijetili životima naših obitelji i djece te pljačkali našu imovinu«.

Dio svega je navodno usmjeren i protiv njegovog zdravlja. Zaključak: »Svi koji nas ometaju i smatraju da mi nismo ti koji bi trebali raditi ovaj posao nisu naši prijatelji«. 

  Da, nakon te tiskovne konferencije bilo je sasvim jasno na koga podsjeća »novi« Radman. Taj također ima često burne pressice, poziva se na narušavanje njegovog zdravlja i rado obračunava sa »mučkom đubradi«. 

  Zdravka Mamića vladajuća koalicija, međutim, ne može smijeniti. Radmana može. 

  Ali, neće. 

San Salvador

Teško je objasniti i inertnost aktualne vlasti po pitanju referenduma. Aktualni propisi koji se tiču izjašanjavanja građana po njihovoj vlastitoj inicijativi (deset posto potpisa birača) imaju skoro više rupa negoli je bivši popis birača imao viška. Jasno je se to vidi i u inicijativi »U ime obitelji« oko čijeg homofobnog referenduma ima toliko nepoznanica da ih je teško i nabrojiti.

Nije, naime, jasno naznačeno o kojim se pitanjima može raspisati referendum, nije riješeno na koji se točno način pitanje mora postaviti, ne zna se sa sigurnošću koja je uloga saborskih zastupnika u cijelom procesu – primjerice, mijenjaju li oni tekst Ustava nakon referenduma i ako je odgovor potvrdan moraju li glasati u skladu s rezultatima referenduma čak i ako se s njima ne slažu. Ako je tako, kako se onda to može upariti s činjenicom da je saborski zastupnik neovisan, a njegov mandat neotuđiv… 

  I dok se oko svih ovih pitanja lome koplja i politike i struke, koalicija je na konkretnom primjeru referenduma »U ime obitelji« odabrala, reklo bi se račanovsku taktiku – otezanja. Ona u ovom slučaju nije nelegalna, čak možda nije ni nelegitimna, međutim, svakako je nefer. Ako su ljudi skupili potpise i ako su potpisi valjani (što tek treba utvrditi) dajte nastavite proceduru. Dakle, neka Ustavni sud utvrdi je li pitanje u skladu s Ustavom i ako jest, neka se ide na referendum. Izigravanje procedure, ma kako manjkave, za korist vlastitog političkog uvjerenja je beskrajno opasna stvar – opasnija čak i od toga da homofobna odredba uđe u Ustav. 

  Kukuriku koalicija bi, međutim, mogla napraviti mnogo toga da se slične stvari više ne događaju – mogla bi, i već je trebala, promijeniti Zakon o referendumu, pa možda i pokrenuti potrebne izmjene Ustava, kako bi se jasno definiralo o čemu, kako i kad se može raspisati »narodni« referendum. Ovoliko rupa koliko sad postoji samo pruža mogućnost dobro organiziranoj oporbenoj skupini da blokira rad vlasti, a vlasti ostavlja mogućnost pogibeljnih driblinga oko ustavnih i zakonskih odredbi. 

  Dakle, izmjene referendumskih pravila su već trebale biti u proceduri. 

  Ali, nisu. 

  Hoće li, i kad će, to se ne zna. Jasno je samo da, bez obzira na to što im se možda u daljini pričinja tlo San Salvadora (svetog spasitelja, kako je Kolumbo nazvao otok na koji su pristali), odnosno gospodarskog oporavka, na brodu mnoge stvari još itekako škripe. A voda je nezgodna stvar i ako krene nadirati, možda će i po tlu San Salvadora koračati neke druge noge.