Od Antike pa sve do recentne povijesti u Rijeci su se vrlo često mijenjale zastave
Djeca su slatka kada smišljaju skužu za nepodopštine koje izvode. Ono što je dopušteno djeci, teško da se može dopustiti ljudima koji su plaćeni za vođenje javnih politika od građana koji iz svojih primanja pune lokalne proračune.
Jer koja to skuža može abolirati odgovorne u Gradu Rijeci za činjenicu da najstariji riječki arhitektonski spomenik iz antičkoga doba, Rimski luk, ili Stara vrata, više od tri godine stoji u skelama, a nastavak obnove, unatoč lošem stanju u kojem se nalazi, može se očekivati tek u 2024. godini. Riječku povijest nije mazila jer ono što je njezina najveća prednost, a to je povoljan geostrateški položaj, je na neki način i prokletstvo. Od Antike pa sve do recentne povijesti u Rijeci su se vrlo često mijenjale zastave.
Ono što je napravila jedna država, druga je jedva čekala izbrisati. Zato u Rijeci nema puno povijesnih spomenika, a najuža jezgra grada je takva kakva je. I sve bi se to moglo tolerirati da Rijeka nije napravila turistički iskorak kojim je nadoknađena propast brojnih poduzeća koja su zapošljavala tisuće građana. Rijeka je desetljećima bila industrijski grad, a ono stranog svijeta što je došlo prekrcalo bi se na Žabici u autobus ili na Rivi na brod i pošlo dalje u neku od turističkih destinacija. Stvari su se promijenile uglavnom zbog nesretne hrvatske tranzicije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Rijeka je uvijek preživjela pa je preživjela nekako i ovaj put promjenu države i političkog sustava. Najave da će urbani turizam postati okosnica razvoja mnogi su gledali skeptično. Danas svjedočimo turističkoj renesansi, a tijekom ljetnih mjeseci u gradu vlada vreva i strka u koju su rijetki vjerovali da je moguća. I kada je tako, a dobro da je, onda bi valjda svatko normalan izvukao sve adute na vidjelo kako bi gostima grada bilo što zanimljivije dok su u Rijeci. Jer, čim im je zanimljivo, onda će i potrošnja biti veća. A gdje će turisti u obilazak nego u Stari grad koji priča bezbrojne povijesne priče. Toliko ih je da i mnogo veći i značajniji gradovi mogu zavidjeti Rijeci. Nažalost, gradske vlasti upravo su se prema Starom gradu maćehinski odnosile. Kako je bilo prije, tako je i danas. Što je nevjerojatno i za svaku osudu. Ono čime se Rijeka diči treba pod svaku cijenu otkriti i pokazati, a ne pretvarati kulturne spomenike najveće kategorije u Potemkinova sela. Nitko nije toliko blesav da ne shvaća da Stari grad treba obnavljati jer ništa meterijalno nije vječno. Ali nitko nije ni idiot da bi prihvatio da se spomenik nulte kategorije obnavlja godinama, a da obnova u stvari nije ni počela.
Restauratori su godinama upozoravali da je potrebna obnova Starih vrata i ona je počela 2019. godine kako bi se spriječilo urušavanje koje je prijetilo prema mišljenju stručnjaka koji su izračunali da je ugrožena statika spomenika. U Odjelu gradske uprave za kulturu navode da zaštitna skela ima funkciju zaštite prolaznika zbog izrazito lošeg stanja konstrukcije građevine, a sva potrebna financijska sredstva za obnovu osigurao je Hrvatski restauratorski zavod u svom proračunu temeljem iskazanog prioriteta od strane nadležnog Konzervatorskog odjela. Dalje pojašnjavaju da je statička sanacija trebala započeti 2020. godine, a druga faza obnove spomenika trebala je obuhvatiti konstruktivnu sanaciju luka koja bi spriječila njegovu daljnju degradaciju.
I sada ide najbolji dio – do statičke sanacije, odnosno druge faze obnove spomenika, nije ni došlo, zbog nesretnih okolnosti i potresa koji su 2020. godine zadesili Zagreb i Petrinju te njezinu okolicu. Jer, bilo je potrebno preraspodijeliti financijska sredstava i raspoloživo radno vrijeme konzervatora nakon zagrebačkog i banijskog potresa. Pa su privremeno zaustavljeni radovi na Rimskom luku. Sada se najavljuje nastavak radova za 2024. godinu, a za što je osigurano 300.000 kuna.
Kako ide obnova Banije, a nije dobro ni u Zagrebu, riječki konzervatori bi mogli biti na terenskom radu još dugo. Pa možda ne bi bilo loše da riječki Odjel za kulturu predloži da se Rimski luk izreže po uzoru na srednjovjekovni bedem i privremeno deponira dok se ne steknu uvjeti za početak radova. I sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća konzervatori su amenovali takav plan, a o njegovoj uspješnosti svjedoči i danas izrezani srednjovjekovni bedem s Klobučarićevog trga koji je sakriven od pogleda. U kakvom je stanju, i bolje da je sakriven. Pa kada je već tako, neka vrla gradska vlast i riječki konzervatori na isti deponij kulturnih dobara dodaju i Rimski luk. Jer očito i dalje živimo u vremenu barbara koji baš niti razumiju, niti vole Rimljane i njihove tragove. Turističkoj renesansi usprkos.
Kanoćal
Rimljani i barbari
Damir Cupać
19. siječanj 2023 08:09
Od Antike pa sve do recentne povijesti u Rijeci su se vrlo često mijenjale zastave
Djeca su slatka kada smišljaju skužu za nepodopštine koje izvode. Ono što je dopušteno djeci, teško da se može dopustiti ljudima koji su plaćeni za vođenje javnih politika od građana koji iz svojih primanja pune lokalne proračune.
Jer koja to skuža može abolirati odgovorne u Gradu Rijeci za činjenicu da najstariji riječki arhitektonski spomenik iz antičkoga doba, Rimski luk, ili Stara vrata, više od tri godine stoji u skelama, a nastavak obnove, unatoč lošem stanju u kojem se nalazi, može se očekivati tek u 2024. godini. Riječku povijest nije mazila jer ono što je njezina najveća prednost, a to je povoljan geostrateški položaj, je na neki način i prokletstvo. Od Antike pa sve do recentne povijesti u Rijeci su se vrlo često mijenjale zastave.
Ono što je napravila jedna država, druga je jedva čekala izbrisati. Zato u Rijeci nema puno povijesnih spomenika, a najuža jezgra grada je takva kakva je. I sve bi se to moglo tolerirati da Rijeka nije napravila turistički iskorak kojim je nadoknađena propast brojnih poduzeća koja su zapošljavala tisuće građana. Rijeka je desetljećima bila industrijski grad, a ono stranog svijeta što je došlo prekrcalo bi se na Žabici u autobus ili na Rivi na brod i pošlo dalje u neku od turističkih destinacija. Stvari su se promijenile uglavnom zbog nesretne hrvatske tranzicije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Rijeka je uvijek preživjela pa je preživjela nekako i ovaj put promjenu države i političkog sustava. Najave da će urbani turizam postati okosnica razvoja mnogi su gledali skeptično. Danas svjedočimo turističkoj renesansi, a tijekom ljetnih mjeseci u gradu vlada vreva i strka u koju su rijetki vjerovali da je moguća. I kada je tako, a dobro da je, onda bi valjda svatko normalan izvukao sve adute na vidjelo kako bi gostima grada bilo što zanimljivije dok su u Rijeci. Jer, čim im je zanimljivo, onda će i potrošnja biti veća. A gdje će turisti u obilazak nego u Stari grad koji priča bezbrojne povijesne priče. Toliko ih je da i mnogo veći i značajniji gradovi mogu zavidjeti Rijeci. Nažalost, gradske vlasti upravo su se prema Starom gradu maćehinski odnosile. Kako je bilo prije, tako je i danas. Što je nevjerojatno i za svaku osudu. Ono čime se Rijeka diči treba pod svaku cijenu otkriti i pokazati, a ne pretvarati kulturne spomenike najveće kategorije u Potemkinova sela. Nitko nije toliko blesav da ne shvaća da Stari grad treba obnavljati jer ništa meterijalno nije vječno. Ali nitko nije ni idiot da bi prihvatio da se spomenik nulte kategorije obnavlja godinama, a da obnova u stvari nije ni počela.
Restauratori su godinama upozoravali da je potrebna obnova Starih vrata i ona je počela 2019. godine kako bi se spriječilo urušavanje koje je prijetilo prema mišljenju stručnjaka koji su izračunali da je ugrožena statika spomenika. U Odjelu gradske uprave za kulturu navode da zaštitna skela ima funkciju zaštite prolaznika zbog izrazito lošeg stanja konstrukcije građevine, a sva potrebna financijska sredstva za obnovu osigurao je Hrvatski restauratorski zavod u svom proračunu temeljem iskazanog prioriteta od strane nadležnog Konzervatorskog odjela. Dalje pojašnjavaju da je statička sanacija trebala započeti 2020. godine, a druga faza obnove spomenika trebala je obuhvatiti konstruktivnu sanaciju luka koja bi spriječila njegovu daljnju degradaciju.
I sada ide najbolji dio – do statičke sanacije, odnosno druge faze obnove spomenika, nije ni došlo, zbog nesretnih okolnosti i potresa koji su 2020. godine zadesili Zagreb i Petrinju te njezinu okolicu. Jer, bilo je potrebno preraspodijeliti financijska sredstava i raspoloživo radno vrijeme konzervatora nakon zagrebačkog i banijskog potresa. Pa su privremeno zaustavljeni radovi na Rimskom luku. Sada se najavljuje nastavak radova za 2024. godinu, a za što je osigurano 300.000 kuna.
Kako ide obnova Banije, a nije dobro ni u Zagrebu, riječki konzervatori bi mogli biti na terenskom radu još dugo. Pa možda ne bi bilo loše da riječki Odjel za kulturu predloži da se Rimski luk izreže po uzoru na srednjovjekovni bedem i privremeno deponira dok se ne steknu uvjeti za početak radova. I sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća konzervatori su amenovali takav plan, a o njegovoj uspješnosti svjedoči i danas izrezani srednjovjekovni bedem s Klobučarićevog trga koji je sakriven od pogleda. U kakvom je stanju, i bolje da je sakriven. Pa kada je već tako, neka vrla gradska vlast i riječki konzervatori na isti deponij kulturnih dobara dodaju i Rimski luk. Jer očito i dalje živimo u vremenu barbara koji baš niti razumiju, niti vole Rimljane i njihove tragove. Turističkoj renesansi usprkos.