Dočekali smo i taj veličanstveni dan kada su saborski zastupnici iskreno i pametno uputili Vladi poziv da ovaj svijet konačno uredi po ukusu radnih ljudi i građana. Zlatnim slovima za buduće generacije ostat će upisano ime zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika Silvana Hrelje koji se založio za slobodno alkoholiziranje na radnom mjestu, a podržali su ga u humanom poslanju i takvi divovi političke misli poput laburista Branka Vukšića i HNS-ovca Petra Baranovića. 

   Hreljin govor bio je dramatičniji od nastupa Julije Timošenko na Majdanu, dalekovidniji od obraćanja Martina Luthera Kinga ispred Lincolnovog memorijalnog centra, emotivniji od Gotovčevog govora ispred komande bivše JNA. 

   – Znam staklopuhače koji u tvornici stakla popiju deset piva u smjeni, čovječe. Moraju nešto imati u sebi. Ako piju vodu, umrijet će. Deset piva i normalno rade, funkcioniraju. Što bi, što smo ih trebali sve poslati doma, zavapio je Hrelja u Sabornici, što nije ostalo bez odjeka. 

   Moralno i politički podbočio ga je Branko Vukšić. 

   – Jeste li ikada na plus 30 ili plus 35 miješali beton lopatom, vozili ga karijolom sto metara, uz uzbrdicu? Nisam još vidio zidara koji je radio, a koji nije popio, no to je realnost, postoje neke profesije u kojima se to tolerira i tolerirat će se uvijek, naglasio je Vukšić. 

  Petar Baranović dao je još konkretniji primjer; on je ustvrdio da posade ribarskih brodova tradicionalno na brodu nikad nisu trijezne. 

   Nažalost nije trebalo dugo čekati da apstinencijski lobi uzvrati udarac prijetvorno, kukavički udarajući s leđa. Nitko drugi do Jadranka Kosor. Kao da joj nije dosta što je natovarila HDZ-u Karamarka na leđa, sad se odlučila obračunati i s predstavnicima radničke klase, ili bar onoga što je od klase ostalo. 

   – Radila sam na mješalici i nisam popila nijedno pivo, ali sam jednako tako vidjela na gradilištima, kako usred radnog vremena petorica sjede i piju pivo, a jedan drži lopatu. I ne mislim da je voda štetna, treba piti vodu.

  Politički analitičari s pravom su protumačili Kosoričine riječi kao puzajuću prijetnju državnim udarom, kao napad na posljednju oazu radničkih prava, kao osvetnički pohod zbog neuspjelog pokušaja promjene Zakona o radu. Trebali su joj ovako zatvoriti usta: »To što piješ vodu nitko ti nije kriv. Da si pila alkohol ne bi te izbacili iz stranke. Vidi Šeksa i Jakovčića, što im fali.« Alkohol bi trebalo pripustiti u sve dijelove društva, u sve radne kolektive. Zamislite sreće, idete na operaciju žuči, voze vas u kolicima, a kraičkom oka vidite kirurga kako nazdravlja s glavnom sestrom, kucnu se čašicama, ona se smijulji a doktor kaže; glavno da smo mi zdravi. Dok tonete u anestetičku nesvjesticu sretni ste jer znate da vam život ovisi o veselim ljudima. 

   Ili, ukracavate se u avion, kad za vama ulazi pilot naherene kape, a bočica mu viri iz džepa. U povjerenju vam šapne; ništa se ne brinite gospodine, dobro su nas natankali obojicu, i pritom s ljubavlju potapše oplatu aviona. 

   Ima u životu još situacija koje bi trebalo dekriminalizirati. Poznato je da obični građani kad vide i čuju neke političare znadu reći: »Pogledaj kakav seronja«, ili »Ne mogu više slušati idiota«, ili »Bože šta mi bi da glasam za ovog majmuna.« Nažalost sve su ove tvrdnje utužive, te se možete naći u gadnim problemima ako štogod slično kažete u javnosti za kakvog narodnog deputata. Pa bi i to trebalo ozakoniti i dozvoliti, možda i prije nego alkohol na radnom mjestu, kako bi konačno i obični ljudi javno i bez straha mogli reći; gle kakve tri budale plaćamo u Saboru.